Autori: Lejla Turčilo i Vuk Vučetić Izdavač: Vijeće za štampu i online medije u Bosni i Hercegovini Za izdavača: Dženana Burek, direktorica Izdanje: Sarajevo, 2024.
Sadržaj
Uvodne napomene: Kako čitati Priručnik – svrha i namjena 9
Koncept samoregulacije, Kodeks za štampu i online medije u Bosni i Hercegovini 10
Prednosti i izazovi samoregulacije 11
Samoregulacija medija u BiH 12
Ključni pojmovi Kodeksa i opće odredbe 14
Poglavlje 1: Odgovornost novinara i urednika 19
Član 1. Rad u interesu javnosti 19
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 20
Šta je važno zapamtiti 20
Check lista/pitanja za provjeru: 21
Član 2. Urednička odgovornost 21
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 22
Šta je važno zapamtiti 22
Check lista/pitanja za provjeru: 23
Član 12. Prigovor savjesti 24
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 24
Šta je važno zapamtiti 24
Check lista/pitanja za provjeru: 25
Poglavlje 2: Novinarska praksa 26
Član 3. Korištenje informacionih tehnologija 26
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 26
Šta je važno zapamtiti 26
Check lista/pitanja za provjeru: 27
Član 7. Tačnost, fer izvještavanje i pravo na odgovor 27
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 28
Šta je važno zapamtiti 28
Check lista/pitanja za provjeru: 29
Član 8. Dezinformacije 29
Šta je važno zapamtiti 30
Check lista/pitanja za provjeru: 30
Član 9. Razdvajanje komentara i činjenica 31
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 31
Šta je važno zapamtiti 31
Check lista/pitanja za provjeru: 32
Član 14. Etično pribavljanje informacija 33
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 33
Šta je važno zapamtiti 33
Check lista/pitanja za provjeru: 33
Član 20. Povjerljivost izvora informacija 34
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 34
Šta je važno zapamtiti 34
Check lista/pitanja za provjeru: 34
Član 21. Autorska prava 35
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 35
Šta je važno zapamtiti 35
Check lista/pitanja za provjeru: 36
Poglavlje 3: Senzibilnost i osjetljive teme 37
Član 4. Govor mržnje i huškanje 37
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 37
Šta je važno zapamtiti 37
Check lista/pitanja za provjeru: 40
Član 5. Diskriminacija 41
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 41
Šta je važno zapamtiti 41
Check lista/pitanja za provjeru: 43
Član 6. Ravnopravnost spolova i poštovanje osobnosti 44
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 44
Šta je važno zapamtiti 44
Check lista/pitanja za provjeru: 45
Član 15. Poštovanje privatnosti 46
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 46
Šta je važno zapamtiti 46
Check lista/pitanja za provjeru: 49
Član 16. Presumpcija nevinosti 50
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 50
Šta je važno zapamtiti 50
Check lista/pitanja za provjeru: 51
Član 17. Zaštita žrtava i/ili svjedoka 51
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 52
Šta je važno zapamtiti 52
Check lista/pitanja za provjeru: 54
Član 18. Zaštita djece i maloljetnika 54
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 54
Šta je važno zapamtiti 55
Check lista – pitanja za provjeru 56
Poglavlje 4: Politički i komercijalni utjecaji 57
Član 11. Nespojivost novinarske profesije 57
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 57
Šta je važno zapamtiti 57
Check lista/pitanja za provjeru: 58
Član 13. Prihvatanje poklona i privilegije 59
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 59
Šta je važno zapamtiti 59
Check lista/pitanja za provjeru: 60
Član 19. Reklamiranje i sponzoriranje 60
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 60
Šta je važno zapamtiti 61
Check lista/pitanja za provjeru: 61
Poglavlje 5: Odnos medija prema javnosti i vice versa 62
Član 10. Objava demantija 62
Šta je važno zapamtiti 62
Check lista/pitanja za provjeru: 64
Član 22. Transparentnost štampanih i online medija 65
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 65
Šta je važno zapamtiti 65
Check lista/pitanja za provjeru: 65
Član 23. Žalbe 66
Ključne riječi ovog člana Kodeksa: 66
Šta je važno zapamtiti 66
Završna riječ: profesionalizam i etičnost kao vodilja bh. novinarstva ne samo u štampanim i online medijima 68
Literatura/Izvori za dodatno čitanje: 70
Autori 72
______________________________________________________________________________________________________________________________________
Uvodne napomene: Kako čitati Priručnik – svrha i namjena
Priručnik koji je pred čitateljima svojevrsna je dopuna Kodeksa za štampane i online medije Vijeća za štampu i online medije Bosne i Hercegovine i nstoji objasniti njegove članove na način koji je zasnovan na medijskoj praksi i etičkim principima.
Ciljna publika Priručnika je dvojaka: on bi, najprije, trebao pomoći (posebno mladim) novinarima da bolje razumiju i kvalitetnije primjenjuju Kodeks za štampane i online medije u svom radu, ali je Priručnik namijenjen i za opću publiku, odnosno građane, kojima bi trebalo da pomogne kada odluče da se obrate Vijeću za štampu i online medije i upute žalbu na neki medijski sadržaj. Također, Priručnik može biti posebno koristan studentima novinarstva, kao dodatni izvor u oblasti medijske etike i prakse.
Sam sadržaj Priručnika kreiran je tako da objasni koncept samoregulacije medija i njegovu primjenu u Bosni i Hercegovini, da definira ključne pojmove koji se pominju u Kodeksu za štampane i online medije, te da članove Kodeksa pojasni tako da bude jasno šta određeni član uređuje, na koji način i zašto je to važno. Upravo iz tog razloga Priručnik ne slijedi član po član Kodeksa, nego su članovi Kodeksa tematski grupisani i pojašnjeni po ključnim riječima, kao i nekim najvažnijim aspektima koje treba znati svaki novinar prilikom kreiranja svoje priče, a data je i check-lista za provjeru koliko je određeni članak/priča u skladu s određenim članom Kodeksa.
Na kraju Priručnika je i lista dodatnih izvora koja može pomoći čitateljima da dopune svoja znanja iz područja novinarskkih standarda i principa.
Ukoliko ovaj Priručnik pomogne boljoj saradnji štampanih i online medija i građana u podizanju standarda novinarstva u Bosni i Hercegovini, njegova zadaća bit će ispunjena.
Koncept samoregulacije, Kodeks za štampu i online medije u Bosni i Hercegovini
Samoregulacija medija je proces u kojem medijske organizacije i novinari samostalno uspostavljaju i primjenjuju pravila, standarde i etičke norme koji regulišu njihovo profesionalno ponašanje, kvalitet novinarstva i odgovornost prema javnosti . Cilj samoregulacije je očuvanje kredibiliteta i digniteta struke, a posljedice nepoštovanja zajedničkih pravila su isključivo profesionalne i etičke prirode. Za razliku od državne regulacije, koja se zasniva na zakonskim normama i nadzoru od strane vladinih institucija, samoregulacija se oslanja na dobrovoljno uspostavljanje internih mehanizama unutar profesionalne novinarske zajednice. Ovaj pristup omogućava medijima veću autonomiju i fleksibilnost, dok istovremeno postavlja profesionalnu ljestvicu visoko kako bi se osigurao kvalitet sadržaja i etičko ponašanje. Samoregulacija se najčešće primjenjuje u štampanim i online medijima, gdje medijske organizacije same razvijaju etičke kodekse i standarde . Elektronski mediji, poput televizije i radija, često su podložni strožijim državnim regulacijama zbog većeg uticaja na javnost i potrebe za odgovornošću u emitovanju sadržaja .
Postoje tri koraka u procesu samoregulacije: definisanje pravila, nadgledanje njihove primjene i ukazivanje na prekršaje kada do njih dođe .
1. Definisanje pravila: Zajednica profesionalnih novinara, zajedno sa stručnjacima i civilnim društvom, kreiraju pravila koja usmjeravaju novinarsku praksu. Pravila su obično sadržana u profesionalnim etičkim kodeksima, koji formalizuju poželjne oblike ponašanja i standarde koje novinari treba da poštuju u svom radu. Oni obuhvataju principe kao što su istinito i nepristrasno izvještavanje, izbjegavanje sukoba interesa, poštovanje prava na privatnost, zaštitu izvora informacija i sl. Etički kodeksi su često razvijeni od strane novinarskih udruženja ili medijskih organizacija i predstavljaju temelj samoregulacije. Kodeksi odražavaju vrijeme, okolnosti i kontekst u kojem su nastali, predstavljajući mnogo više od pukih zbirki pravila. Oni su izraz profesionalnih trendova, tehnoloških inovacija, društvenih promjena i političkih izazova sa kojim se profesija suočava(la). Recimo razvoj digitalnih medija doveo je do toga da se etički kodeksi prilagođavaju novom digitalnom dobu, fokusirajući se na pitanja privatnosti, autorskih prava i odgovornosti za sadržaj. Prema tome etički kodeksi su rezultat stalne interakcije između novinara, medijskih institucija i šireg društva i služe novinarima da se suoče s promjenama i izazovima svog vremena, a da pritom ostanu vjerni osnovnim vrijednostima: istinitost, fer izvještavanje i odgovornost prema javnosti. Da bi se osiguralo da novinari i medijske organizacije razumiju i primjenjuju postavljene standarde, često se organizuju edukativne aktivnosti, obuke i seminari. Kroz treninge, seminare i radionice, novinari mogu unaprijediti svoje vještine, upoznati se sa najnovijim trendovima i izazovima u novinarstvu, kao i sa pravnim i etičkim okvirima u kojima rade. Edukacija takođe igra ulogu u jačanju svijesti o važnosti pridržavanja profesionalnih standarda i etičkih kodeksa.
2. Nadgledanje primjene: Praćenje poštovanja pravila je ključ za održavanje povjerenja javnosti u medije. U okviru sistema samoregulacije često se formiraju žalbene komisije ili odbori za štampu, koji imaju mandat da razmatraju pritužbe javnosti u vezi sa medijskim sadržajem. Ove komisije, koje su često sastavljene od nezavisnih stručnjaka iz oblasti medija, novinarstva i prava, mogu davati preporuke, upućivati na ispravke, pa čak i izricati javne opomene za kršenje etičkih standarda. Osim žalbenih komisija, javnost takođe može samostalno reagovati na uočene nepravilnosti kroz direktne kontakte s medijima ili urednicima. Ovaj pristup koji se fokusira na medijaciju između javnosti i medija omogućava rješavanje potencijalnih problema na brži i efikasniji način, bez potrebe za formalnim procesom pred žalbenim komisijama. Na ovaj način se može poboljšati odnos između medija i javnosti, jer se problemi rješavaju na način koji zadovoljava obje strane, a mediji istovremeno pokazuju spremnost za odgovorno i transparentno poslovanje.
3. Sankcionisanje prekršaja: Kada dođe do kršenja pravila, nadležna samoregulatorna tijela donose odluke o sankcijama, ali njihove mjere su uglavnom ograničene na opomene, zahtjeve za ispravke, ili javno ukoravanje. Međutim, samoregulatorna tijela nemaju moć finansijske sankcije ili davanja otkaza novinarima koji neprofesionalno rade svoj posao ili krše profesionalni kodeks.
Prednosti i izazovi samoregulacije
Samoregulacija se često smatra superiornim pristupom u odnosu na državnu regulaciju, jer omogućava medijima odnosno medijskim profsionalcima da samostalno identifikuju i rješavaju probleme unutar svoje zajednice. Međutim, uspjeh samoregulacije zavisi od više faktora. Prije svega neophodan je visok nivo profesionalizma i etičke odgovornosti u medijima što podrazumijeva da medijski profesionalci budu posvećeni održavanju standarda novinarske etike kroz kontinuiranu edukaciju i pridržavanje etičkih normi, bez potrebe za spoljašnjom prisilom. Takođe, uspješna samoregulacija zavisi od široke podrške i uključenosti svih aktera u medijskoj industriji (vlasnici medija, urednici, novinari i novinarska udruženja). Njihova uključenost u kreiranje i primjenu etičkih standarda osigurava relevantnost i prihvaćenost pravila. Transparentnost i povjerenje javnosti su ključni za uspjeh samoregulacije, a to zahtijeva da mediji jasno komuniciraju svoje etičke prakse, odgovaraju na kritike, poštuju odluke žalbenih komisija i ispravljaju greške, čime se održava povjerenje i legitimnost u očima javnosti.
Među glavnim izazovima samoregulacije su problemi u vezi s nejednakom primjenom standarda, posebno u zemljama gdje medijska industrija nije dovoljno razvijena ili gdje postoje značajni politički pritisci na rad medija. U ovakvim okolnostima, doslijedno sprovođenje etičkih normi može biti otežano, jer nedostatak ekonomske stabilnosti i politička kontrola medija često podrivaju napore za očuvanje profesionalizma.
U digitalnom okruženju, prisustvo online portala bez impresuma predstavlja značajan izazov za primjenu etičkih normi u novinarstvu . Ovi portali često djeluju izvan okvira tradicionalnih regulatornih tijela, što im omogućava da izbjegnu odgovornost za sadržaj koji objavljuju. Bez impresuma, teško je utvrditi ko je odgovoran za vođenje tih portala i ko bi trebao snositi posljedice u slučaju kršenja etičkih standarda. Ovi portal, bar kada je riječ o BiH često šire dezinformacije, senzacionalističke vijesti, ili sadržaj koji može biti štetan po javnost, a istovremeno izbjegavaju svaki oblik odgovornosti jer nisu obavezani da poštuju iste etičke norme kao tradicionalni mediji . Takva situacija stvara neravnotežu u medijskom prostoru, gdje registrovani mediji koji slijede stroge etičke kodekse moraju konkurisati platformama koje nisu podložne istim pravilima. Pored toga, zbog anonimnosti i nedostatka transparentnosti, ovi portali često postaju alat za političke ili komercijalne manipulacije, što dodatno narušava povjerenje javnosti u medije u cjelini. Uključivanje ovih portala u postojeće sisteme samoregulacije je otežano, jer oni često nemaju interes ili motivaciju da se pridržavaju etičkih standarda, niti da sarađuju sa regulatornim tijelima.
Samoregulacija medija u BiH
Vijeće za štampu i online medije je samoregulatorno tijelo koje je zaduženo da nagleda štampane i online medije u Bosni i Hercegovini. Vijeće je osnovano 2000. godine, čime je BiH postala prva prva zemlja u jugoistočnoj Evropi koja je uspostavila samoregulatorno tijelo . Vijeće je 2011. proširilo svoj djelokrug i na online medije. Njegova uloga je da reaguje na žalbe građana u vezi s medijskim sadržajima, posredujući između medija i podnosioca žalbe. Ako utvrdi kršenje Kodeksa za štampu i online medije, Vijeće može preporučiti uklanjanje spornog sadržaja, objavu demantija ili izvinjenja, ali nema ovlaštenja za sankcionisanje medija koji ne postupe po preporukama .
Kodeks za štampu i online BiH medije predstavlja osnov samoregulacije medija u Bosni i Hercegovini, pružajući profesionalne standarde koji usmjeravaju rad novinara, urednika i izdavača. Kodeks, koji postoji od 1999. godine odražava konsenzus unutar novinarske zajednice o profesionalnim standardima koji se trebaju poštovati i prihvaćen je od strane svih udruženja i udruga novinara u Bosni i Hercegovini. Vijeće za štampu i online medije u Bosni i Hercegovini, u konsultaciji s udruženjima/udrugama novinara u BiH, dopunilo je Kodeks tokom februara 2005, augusta 2006, decembra 2006, juna 2011. i decembra 2021. godine. Kodeks je zamišljen da osigura održavanje visokih etičkih standarda, poštovanje prava javnosti na tačnu i pravovremenu informaciju, i očuvanje integriteta novinarske profesije .
Aktuelni Kodeks se sastoji od 23 člana koja se bave različitim temama. Među njima su poštovanja privatnosti, poštovanja presumpcije nevinosti, poštovanja prava na demanti, izbjegavanja širenja dezinformacija, zaštita djece, maloljetnika, zaštita žrtava i svjedoka, sprječavanja širenja govora mržnje i huškanja, promocije ravnopravnosti spolova i sl.
U okviru Vijeća za štampu i online medije funkcioniše Žalbena komisija, koja je savjetodavno tijelo Vijeća. Žalbena komisija je sastavljena od devet članova, među kojima su univerzitetski profesori, novinari i pravnici. Njihov mandat traje četiri godine, a njihov zadatak je razmatranje žalbi i praćenje primjene Kodeksa. Komisija donosi odluke konsenzusom, oslanjajući se na novinarske standarde definisane Kodeksom, a medijima preporučuje objavu svojih odluka, iako nema mehanizme za sprovođenje tih preporuka. Postupak prijavljivanja sumnjivog medijskog sadržaja uključuje podnošenje pisanog prigovora redakciji medija koji je objavio sadržaj, kao i obavještavanje Vijeća za štampu i online medije.
Samoregulacija medija ostaje ključni mehanizam za očuvanje profesionalizma i etičnosti u novinarstvu, posebno u vremenima kada je sloboda medija suočena s raznim izazovima. Mnogi autori smatraju da je samoregulacija efikasniji pristup u odnosu na državnu regulaciju, jer pretjerane sankcije mogu dovesti do cenzure, autcenzure i ograničenja medijskih sloboda. Stoga se prednost daje dogovoru, medijaciji, etici i odgovornosti svakog medijskog radnika . Iako samoregulacija ima brojne prednosti, njen uspjeh zavisi od angažmana svih aktera u medijskoj industriji i njihove spremnosti da kontinuirano unapređuju standarde i mehanizme za njihovu primjenu.
Ključni pojmovi Kodeksa i opće odredbe
U ovom poglavlju razmatramo pojmove koji se koriste u Kodeksu za štampane i online medije Vijeća za štampu i online medije Bosne i Hercegovine. Pojmovi su dio preambule Kodeksa, a služe kako bi se nedvosmisleno tumačile odredbe, odnosno pojedini članovi Kodeksa, odnosno kako ne bi bilo nerazumijevanja na šta se oni konkretno odnose. Iako se u Kodeksu na nekim mjestima, odnosno u nekim članovima koristi pojam „mediji, on se odnosi na štampane i online medije, budući da se Kodeks općenito referira na te medije koji su dio sistema i koncepta samoregulacije, dok se na elektronske medije (radio i TV) odnosi i primjenjuje regulativni okvir Regulatorne agencije za komunikacije.
Pod štampanim medijima podrazumijevaju se novine i druga periodična izdanja koja izlaze dnevno, sedmično, mjesečno ili u razmacima od najviše šest mjeseci, a koji organiziranom i kontinuiranom djelatnošću prikupljaju, obrađuju i objavljuju informacije u skladu s principima novinarstva i publicistike o različitim sferama života i na različitim nivoima, od lokalnog, nacionalnog do globalnog.
„Novine su uobičajen naziv za štampu. U njima se objavljuju vijesti iz političkog, kulturnog, društvenog, sportskog života, donose priče različitog karaktera, objavljuju oglasi i reklame. Pisana riječ ostaje ključna karakteristika ovog oblika medija bez obzira na sve promjene koje su se u proteklih pet stoljeća dešavale u oblasti štampe. Osnovna obilježja štampe su masovnost, fleksibilnost, visok stepen selektivnosti, mogućnost specijalizacije, te duži ”životni vijek” takvog proizvoda, što ostavlja mogućnost ponovnog čitanja. Također, za razliku od elektronskih medija, štampa je „vijest od jučer“.“
Štampani (ili printani) mediji imaju neke spcifičnosti koje se odnose na:
– Tehnologiju prijenosa informacija (papir/štampa);
– Periodičnost izlaženja (dnevno, sedmično, mjesečno, nekoliko puta u šest mjeseci);
– Organizacija rada (redakcija);
– Sadržaj (lokalni, regionalni, globalni, ali i opšti ili tematski)
„Novine, prvi medij masovne komunikacije u suvremenom poimanju, ubrajaju se u tiskane medije kao što su i plakat, knjiga, strip itd. ali se od njih razlikuju po redovitosti i učestalosti izlaženja, informativnim sadržajima, plaćenim oglasima i reklamama… Namijenjene su urbanoj publici i javnoj sferi te funkcioniraju kao potrošna roba. Društvena i ekonomska povijest novina donekle se razlikuje u različitim zemljama. Zajedničko je to što novine funkcioniraju na osnovu prodaje tiskovina i reklama.“
Online mediji sve su vrste medija koji publiciraju na internetu koristeći različite platforme, kako bi organiziranom i kontinuiranom djelatnošću prikupljali, obrađivali i objavljivali informacije u skladu s principima novinarstva i publicistike o različitim sferama života i na različitim nivoima, od lokalnog, nacionalnog do globalnog.
Online mediji, u značenju ovog Kodeksa, su mediji koji, kao i štampani, imaju organizaciju rada (redakciju), sadržaj (lokalni, regionalni, globalni, ali i opšti ili tematski), ali je tehnologija izdavanja web-based, odnosno zasnovana na internetu, a periodičnost izlaženja je kontinuirana (stalna 24/7).
Online mediji mogu biti takozvani web-native, odnosno oni koji sadržaj objavljuju isključivo na web portalu, ali mogu biti i mediji koji imaju web izdanje, ali i klasično izdanje (štampano ili elektronsko).
Interes javnosti, u značenju ovog kodeksa, jeste postupak i/ili informacija kojima je namjera da se pomogne pojedincu u donošenju ličnog mišljenja i odluka i javnosti u kreiranju javnog mnijenja.
Općenito govoreći, javni interes se može definirati kao zajednička dobrobit te se odnosi na postojanje sigurnog, zdravog i funkcionalnog društva i demokratskog uređenja. Mediji imaju ključnu ulogu u promicanju i zastupanju javnog interesa, jer je njihova uloga izvještavanje u javnom interesu, odnosno pomaganje javnosti da donosi odluke i kreira javno mnijenje.
“Milan Koštro i suradnici (2018) u publikaciji „Novinarstvo u javnom interesu“ sumiraju kako javni interes uključuje razotkrivanje informacija koje pomažu ljudima da bolje shvate ili da bolje donose odluke o pitanjima od javne važnosti i na taj način sprječava zavaravanje ljudi izjavama ili djelima pojedinaca ili organizacija. Drugim riječima, izvještavanje u javnom interesu može pomoći u razotkrivanju kriminala, korupcije, nepravde i drugih anti-društvenih ponašanja, nekompetentnosti ili nemara te potaknuti pokretanje istraga, smjene političara i zatvaranje kriminalca i zločinaca.”
Novinari, urednici i izdavači štampanih i online medija u BiH imaju obavezu da prema javnosti održavaju visoke etičke standarde u bilo kojem trenutku i pod bilo kakvim okolnostima.
Visoki etički standardi podrazumijevaju, prije svega, rad u janom interesu, a potom i neke kljčne principe (koji se dalje razrađuju, interpretiraju, dopunjuju u različitim normativima, teorijama i interpretacijama), a koje se odnose na to da informacije koje se objavljuju moraju biti:
– tačne i zasnovane na činjenicama
– provjerene i objavljene bez senzacionalizma
– objavljene bez namjere da nanesu štetu drugima
– nepristrasne, obuhvatajući sve relevantne tačke gledišta
– pouzdane u pogledu porijekla sadržaja i korištenih novinarskih metoda.
„Jean Claude Bertrand u svojoj knjizi „Deontologija medija“ navodi pet jednostavnih principa kojih bi se medijski profesionalci/ke trebali pridržavati:
1. poštovati život
2. promicati solidarnost među ljudima
3. ne lagati
4. ne prisvajati tuđa dobra
5. ne nanositi nepotrebnu bol
Prema ovim, naizgled jednostavnim principima, svaki novinar/ka dobija oslonac za uravnoteženo izvještavanje poštujući temeljne ljudske vrijednosti. Kako bi izvještavanje ostalo uravnoteženo, pored etičkih standarda definiranim nizom novinarskih kodeksa, kako na nacionalnim, tako i na svjetskim nivoima, svaki novinar/ka se treba pridržavati i profesionalnih standarda novinarskog izvještavanja.”
Dužnost novinara, urednika i izdavača štampanih i online medija je da poštuju potrebe građana za tačnim, korisnim, pravovremenim i relevantnim informacijama, brane principe slobode informiranja i pravo na pravedan komentar te pravo na slobodnu i na argumentima zasnovanu kritiku društvenih pojava i procesa.
U ovom je kontekstu važno naglasiti kako se Kodeks za štampane i online medije ne odnosi samo na novinare, nego i urednike i izdavače. Drugim riječima, odgovornost za kvalitet i korisnost informacija i drugih medijskih sadržaja u štampanim i online medijima nije isključivo individuana, nego i institucionalna. Ovo je vrlo važno naročito u kontekstu medijacije između građana koji se, eventualno, žale na neki sporni medijski sadržaj i medija, jer se u tom slučaju ne posreduje između novinara koji je autor sadržaja i građana kao žalbenika, nego se žalba upućuje uredništvu (i izdavaču) medija.
Nadalje, jasno je navedeno kako građani imaju pravo na ostvarenje svojih informacijskih potreba, odnosno pravo na slobodu informisanja, što je temeljno ljudsko pravo. Također, navodi se i pravo na pravedan komentar, što podrazumijeva da mediji, kao i građani mogu (i trebaju) komentarisati društvene događaje, procese i aktere, ali to mora biti zasnovano na argumentima i činjenicama, baš kao i kritika društvenih pojava i procesa.
Novinari, urednici i izdavači pridržavat će se općeprihvaćenih društvenih standarda pristojnosti i poštovanja etničke, kulturne i religijske raznolikosti BiH.
Novinari, urednici i izdavači pridržavat će se standarda ljudskih prava definiranih u međunarodnim i bosanskohercegovačkim aktima o ljudskim pravima.
Novinari, urednici i izdavači razvijat će svijest o ravnopravnosti spolova i poštovanju osobnosti kao integralnog dijela ljudskih prava. Novinari, urednici i izdavači podržavat će pravo na informaciju koja služi javnom interesu.
Ovdje je važno razumjeti kako su svi općevažeći, odnosno globalni standardi i norme uvije „uklopljeni“ u konkretan društveni kontekst, pa se te kontekstualne specifičnosti moraju uzeti u obzir kod primjene (i) etičkih normi. To, naravno, ne znači da su etički i profesionalni standardi u novinarstvu različiti od zemlje do zemlje, odnosno od društva do društva, naprotiv: oni su jedinstveni i jednakovažeći, ali uobziruju neke kulturne, etničke, religijske i druge specifčnosti društva u kojem se primjenjuju. To praktično podrazumijeva da je dodatno potrebno voditi računa da se u medijskom izvještavanju ispoštue religijska, etnička i kulturološka različitost.
Posebno je važno napmenuti da medijsko djelovanje mora biti u skladu s principima ljudskih prava. Ljudska prava se odnose na pravnu, filozofsku i političku ideju prema kojoj svako ljudsko biće samim činom rođenja, bez obzira na svoj spol, porijeklo ili državljanstvo, stiče određena neotuđiva prava. Mediji imaju obavezu njihovog poštovanja, promicanja i zagovaranja. U ovom kontekstu je koncept ljudskih prava direktno povezan s konceptom javnog interesa.
Poglavlje 1: Odgovornost novinara i urednika
Ovo poglavlje se bavi ključnim etičkim principima koji oblikuju rad novinara i urednika u Bosni i Hercegovini, s posebnim fokusom na tri osnovna aspekta: rad u interesu javnosti, uredničku odgovornost i prigovor savjesti. Razmatra se kako novinari mogu obezbijediti da njihov rad bude u interesu javnosti, kako urednici preuzimaju odgovornost za cjelokupan sadržaj medija, te na koji način novinari mogu koristiti pravo na prigovor savjesti kako bi očuvali svoj profesionalni integritet.
Član 1. Rad u interesu javnosti
Interes javnosti, u značenju ovog kodeksa, jeste postupak i/ili informacija kojima je namjera da se pomogne pojedincu u donošenju ličnog mišljenja i odluka i javnosti u kreiranju javnog mnijenja.
Rad u interesu javnosti uključuje i napore štampanih i online medija na otkrivanju krivičnih djela i/ili prekršaja, kao i sprečavanje dovođenja pojedinca i javnosti u zabludu.
Novinari imaju pravo i obavezu da izvještavaju o svim činjenicama od javnog interesa. Pri izvještavanju o činjenicama od javnog interesa novinari će voditi računa o zaštiti privatnosti, ličnih i poslovnih podataka fizičkih i pravnih osoba o kojima izvještavaju, pri čemu će interes javnosti uvijek biti primaran u odnosu na zaštitu privatnosti, naročito političara i javnih zvaničnika.
Novinarima mora biti omogućen pravovremen pristup informacijama iz službenih/zvaničnih izvora koje se odnose na rad javnih institucija i ličnosti, bez diskriminacije odnosno favoriziranja pojedinih medijskih kuća ili novinara.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Interes javnosti
– Javna informacija
– Zaštita privatnosti
– Pravo na pristup informacijama
Šta je važno zapamtiti
Novinarstvo je profesija koja se zasniva na selekciji, prikupljanju, obradi i objavljivanju informacija koje su od značaja za javnost . Drugim riječima, rad novinara zasniva se na principu služenja javnosti, što podrazumijeva odgovornost da pružaju tačne i relevantne informacije ključne za razumijevanje društvenih pitanja i cjelokupne društvene stvarnosti. Osim toga važno je da građani na osnovu informacija mogu da formiraju sopstvena mišljenja i donose odluke . Mediji dakle treba da služe kao četvrti stub demokratije koji će kontrolisati vlast. Mediji takođe treba da predstavljaju forum za javnu diskusiju o temama koje su važne za društvo. Time se omogućava građanima da budu aktivni učesnici u društvenim i političkim procesima, što u končnom doprinosi zdravijem i pravednijem društvu. U tom kontekstu može se reći da novinari imaju nekoliko ključnih odgovornosti:
1. Otkrivanje kriminalnih djela i korupcije: Novinari igraju važnu ulogu u istraživanju i otkrivanju kriminalnih aktivnosti, korupcije, i drugih nepravilnosti koje ugrožavaju društvo. Njihov rad može doprinijeti sprječavanju daljih nezakonitih radnji i osigurati da oni koji su krivi budu pozvani na odgovornost. Ova uloga je posebno značajna u društvima gdje postoje problemi s vladavinom prava ili gdje su institucije podložne korupciji.
2. Sprječavanje dezinformacija: U digitalnom dobu, dezinformacije se brzo šire, ugrožavajući sposobnost ljudi da donose informisane odluke. Novinari u digitalnoj eri imaju još veću odgovornost da provjeravaju činjenice, pružaju tačne i pouzdane informacije, te da razotkrivaju lažne vijesti i propagandu. Ovo je presudno za očuvanje povjerenja u medije i zaštitu društva od manipulacija.
3. Zaštita javnosti od obmana: Novinari trebaju biti zaštitnici javnosti protiv obmana, bilo da dolaze od strane korporacija, vlada ili drugih centara moći. Oni imaju dužnost da istraže i razotkriju situacije u kojima je javnost dovedena u zabludu, bilo kroz lažne tvrdnje, manipulativne kampanje ili prikrivanje informacija.
Rad u interesu javnosti zahtijeva od novinara da budu nepokolebljivi u otkrivanju istine, borbi protiv dezinformacija i zaštiti društva od obmana. Međutim, ovo mora biti uravnoteženo s poštovanjem prava na privatnost, posebno u slučajevima kada privatne informacije nisu od javnog značaja. Da bi novinari mogli da odgovorno rade svoj posao neophodno je da imaju pravovremen pristup informacijama iz službenih i zvaničnih izvora koje se odnose na rad javnih institucija i ličnosti. Ovaj pristup treba biti organizovan tako da se izbjegne bilo kakva diskriminacija ili favorizovanje pojedinih medija ili novinara. Postojanje Zakona o slobodi pristupa informacijama je takođe neophodan uslov za funkcionisanje medija u demokratskim društvima. Ovaj zakon omogućava novinarima i građanima pristup informacijama koje se odnose na rad javnih organa, čime se osigurava transparentnost i odgovornost u radu vlasti. Važno je da Zakon bude efikasan odnosno da se dosljedno primjenjiuje od strane javnih institucija. Međutim, u zemljama u tranziciji često se javlja problem nedostatka stvarne transparentnosti vlasti. Naime, javne institucije nerijeko ne ispunjavaju svoje obaveze što praktično znači da se zakon nedovoljno primjenjuju u praksi, što posljedično dovodi do ograničenog pristupa informacijama i smanjenja povjerenja javnosti.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li informacija koju namjeravam objaviti služi interesu javnosti i pomaže u donošenju informisanih odluka?
2. Da li sam provjerio tačnost i vjerodostojnost informacija koje planiram objaviti, kako bih spriječio dovođenje javnosti u zabludu?
3. Da li sam uzeo u obzir zaštitu privatnosti osoba o kojima izvještavam, posebno prilikom objavljivanja osjetljivih ličnih podataka?
4. Da li je pristup informacijama koje koristim bio pravovremen i jednak u odnosu na druge medijske kuće i novinare?
5. Da li sam osigurao da objavljene informacije ne favorizuju određenu grupu ili pojedinca na neprimjeren način?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa.)
Član 2. Urednička odgovornost
Najvažnija odgovornost novinara i urednika je osigurati da njihov rad bude usmjeren ka poštovanju istine, kao i prava javnosti da sazna istinu.
Urednici i novinari u svakom će trenutku obavljati svoj posao u duhu istinitosti, pravednosti i pristojnosti pri skupljanju informacija, izvještavanju i predstavljanju mišljenja, uz poštovanje važećih zakona i odredaba ovog kodeksa.
Objavljivanje neistinitih informacija, plagiranje, falsificiranje, namjerno prikrivanje činjenica najteži su moralni prekršaji novinarske profesije.
U najteže moralne prekršaje novinarske profesije spada i prihvatanje poklona i privilegija koji bi utjecali na rad novinara i urednika.
Urednik i izdavač odgovorni su za ukupan sadržaj štampanog ili online medija, a time i za publiciranje korisničkih komentara u online komunikacijskom prostoru. Urednik u online mediju dužan je da uklanja korisničke komentare koji predstavljaju govor mržnje, poticanje na nasilje, huškanje, netrpeljivost, vrijeđanje, prijetnje i svaki drugi oblik neprimjerene i društveno neprihvatljive komunikacije.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Urednička odgovornost
– Istinitost
– Moralni prekršaji
– Zakonitost
– Online komentari
Šta je važno zapamtiti
Novinarstvo je profesija koja nosi veliku odgovornost jer novinari imaju ključnu ulogu u prenošenju informacija koje oblikuju javno mnijenje, utiču na odluke, i mogu promijeniti društvene tokove . Prva i najvažnija dužnost novinara je da osigura tačnost, provjerenost i relevantnost svih informacija koje objavljuje. To zahtijeva provjeru činjenica i analizu svih važnih detalja priče prije nego što ona izađe u javnost.
Novinari moraju koristiti pouzdane i vjerodostojne izvore, što podrazumijeva razgovore s ekspertima, prikupljanje dokumentacije, i provjeru podataka iz više izvora kako bi se osigurala istinitost i relevantnost. Ovaj proces, poznat kao fact-checking ili provjera činjenica, ključan je za očuvanje integriteta novinarstva . Osim provjernih informacija važno je da informacije budu provjerljive, odnosno da su podržane dokazima. Ovim se osigurava integritet informacija i povjerenje javnosti u novinarstvo, ključno za transparentno informisanje i formiranje javnog mnjenja. Plasiranjem tačnih odnosno provjerenih i provjerljivih sadržaja se, između ostalog doprinosi suzbijanju širenje dezinformacija. Konzumirajući provjerene i provjerljive informacije javnost raspolaže sa dovoljnim brojem dokaza na osnovu kojih može provjeriti validnost informacija.
Objavljivanje netačnih ili lažnih informacija može imati ozbiljne posljedice po društvo, razoriti nečiji društveni ugled, porodični život pa čak dovesti i do katastrofalnih posljedica. Osim toga, plagijat i manipulacija informacijama predstavljaju ozbiljne prekršaje etičkih normi novinarstva. Korištenje tuđih riječi ili ideja bez adekvatnog navođenja izvora narušava integritet novinara i može imati pravne posljedice. Zatim, (ne)svjesna manipulacija informacijama kojima se utiče na javno mnjenje je suprotna osnovnim principima novinarske etike. U takvim situacijama, novinar mora brzo i transparentno ispraviti grešku, čime pokazuje odgovornost prema čitaocima i održava povjerenje javnosti.
Prihvatanje poklona ili privilegija koji mogu uticati na rad novinara i urednika smatra se ozbiljnim moralnim prekršajem jer narušava objektivnost i nepristrasnost u izvještavanju. Novinari moraju biti svjesni da bi ovakvi postupci mogli dovesti do sukoba interesa i ugroziti njihovu sposobnost da izvještavaju nepristrasno . Ako novinar prihvati luksuzno putovanje koje finansira kompanija o kojoj piše, može biti skloniji da piše pozitivno o toj kompaniji, bez obzira na stvarne činjenice. Takva pristrasnost može ugroziti vjerodostojnost cijelog medija.
Urednici su odgovorni za cjelokupan sadržaj u medijima, uključujući tekst, fotografije, videe ali i komentare korisnika (ukoliko se radi o online medijima). Urednici moraju paziti na tačnost, ton, i etičnost svakog objavljenog materijala. Posebna pažnja se posvećuje moderiranju online komentara, gdje je potrebno uklanjati sadržaje koji sadrže govor mržnje, pozive na nasilje, ili druge neprihvatljive sadržaje. Osim toga, novinari i urednici moraju biti svjesni zakonskih okvira u kojima rade, uključujući zakone o kleveti, privatnosti, i autorskim pravima. Nepridržavanje ovih zakona može ugroziti profesionalni kredibilitet i dovesti do ozbiljnih pravnih posljedica. Balansiranost u izvještavanju je takođe važna, posebno kada se radi o kontroverznim temama . Novinari moraju omogućiti svim stranama da iznesu svoje stavove i argumente, bez nepravednog favorizovanja ili marginalizovanja bilo koje strane. Nepristrasno izvještavanje doprinosi kvalitetu novinarskog rada i jača povjerenje javnosti u medije.
Zaključno, profesionalni i etički standardi su ključni za očuvanje integriteta novinarstva. Novinari i urednici moraju biti izuzetno pažljivi u svom radu, osiguravajući da njihovo izvještavanje ostane tačno, etično, i zakonito, čime ispunjavaju svoju ulogu pouzdanih izvora informacija i čuvara demokratskih vrijednosti.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li je sav sadržaj koji objavljujem utemeljen na provjerenim i tačnim informacijama?
2. Da li sam izbjegao objavljivanje lažnih informacija, plagiranja, falsifikovanja ili namjernog prikrivanja činjenica?
3. Da li sam odbio poklone i privilegije koje bi mogle uticati na moju objektivnost ili na rad mojih kolega?
4. Da li sam svjestan svoje odgovornosti za cjelokupan sadržaj medija, uključujući i komentare korisnika na online platformama?
5. Da li sam uklonio komentare koji sadrže govor mržnje, poticanje na nasilje, huškanje ili druge oblike neprihvatljive komunikacije sa online platformi?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa.)
Član 12. Prigovor savjesti
Novinari se ne smiju prisiljavati na pisanje tekstova i izražavanje mišljenja koji su protivni njihovoj savjesti.
Novinari ne smiju izvještavati o temama, postupcima i događajima u kojima imaju direktni ili indirektni interes.
Novinar ima pravo i obavezu da odbije zadatak čije bi obavljanje bilo u suprotnosti sa standardima profesije i odredbama ovog kodeksa.
Novinarima i urednicima preporučuje se da, ako za vrijeme izvještavanja o određenim ličnostima i institucijama procijene da bi se mogli naći u situaciji koja predstavlja sukob interesa, novinarski i urednički zadatak prepuste kolegama koji zbog ličnih i poslovnih veza u konkretnom slučaju neće kompromitirati ugled novinarske profesije.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Prigovor savjesti
– Sukob interesa
– Direktan i indirektan interes
– Profesionalni standardi
Šta je važno zapamtiti
Novinari i urednici imaju ključnu ulogu u očuvanju integriteta profesije putem poštovanja ličnih i profesionalnih etičkih standarda. U tom kontekstu, novinari imaju pravo da odbiju zadatke koji su u suprotnosti sa njihovom savjesti, čime se omogućava da se distanciraju od aktivnosti koje bi mogle ugroziti njihove etičke norme, lična uvjerenja ili profesionalni integritet . Ovo pravo je potvrđeno i u Minhenskoj deklaraciji , koja je usvojena 1971. godine i predstavlja jedan od prvih profesionalnih kodeksa koji definiše prava i obaveze novinara. U članu 10. ove Deklaracije stoji da novinar ima pravo “Odbiti spoljne pritiske” odnosno da ima pravo da “bude oslobođen od vladinih ili drugih intervencija.“ Odbijanje zadatka koji može kompromitovati etičke standarde novinara nije samo pravo, već i odgovornost koja pomaže očuvanju profesionalnog morala i etike.
U tom smislu, bitno je da novinari uvijek budu svjesni profesionalnih standarda koje predstavljaju i da se pridržavaju tih normi, čak i kada se suočavaju s pritiscima ili sukobom interesa. Sukobi interesa s kojima medijski radnici suočavaju se prema Alvinu Deju mogu svrstati u tri šire oblasti:
1. Suprotstavljeni odnosi: Ovi sukobi nastaju kada lične ili profesionalne veze novinara mogu uticati na njihovu nepristrasnost. Na primjer, ako novinar ima bliske veze sa osobom o kojoj izvještava, postoji rizik da će ta povezanost uticati na njegovu objektivnost. U takvim slučajevima, novinari trebaju prepoznati moguće pristrasnosti i preduzeti korake kako bi ih izbjegli, kao što je delegiranje izvještavanja kolegama koji nemaju takve veze.
2. Suprotstavljeni javni angažman: Kada novinari obavljaju javne uloge ili učestvuju u aktivnostima koje bi mogle narušiti njihovu objektivnost, to može predstavljati sukob interesa. Na primjer, novinar koji je aktivan u političkoj stranci ili javno izražava političke stavove može biti optužen za pristrasnost u izvještavanju. Novinari bi trebali biti svjesni kako njihovi vanjski angažmani mogu uticati na njihovu profesionalnu ulogu i truditi se da održe razdvojenost između svojih profesionalnih i privatnih aktivnosti.
3. Naslijeđeni i skriveni interesi: Ovi interesi uključuju porodične, kulturne ili poslovne veze koje nisu uvijek očigledne, ali mogu uticati na rad novinara. Na primjer, porodični odnosi s osobama koje imaju komercijalne ili političke interese mogu uticati na rad novinara na način koji nije odmah vidljiv. Novinari bi trebali biti pažljivi u identifikaciji i otkrivanju ovih interesa, te preduzeti mjere kako bi ih minimizirali, uključujući transparentno obavještavanje svojih nadredjenih i potencijalne zamjene za zadatke.
Novinari i urednici trebaju biti sposobni da prepoznaju ove sukobe i preduzeti odgovarajuće mjere kako bi ih izbjegli ili minimizovali. Ovo može uključivati prebacivanje zadatka kolegama koji nemaju takav sukob ili transparentno obavještavanje nadređenih o mogućim konfliktima. Transparentnost u vezi sa potencijalnim sukobima interesa pomaže u očuvanju povjerenja javnosti i integriteta medijskog rada.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li pišem tekstove i izražavam mišljenja koja su u skladu sa mojom savješću?
2. Da li izvještavam o temama, postupcima ili događajima u kojima nemam direktni ili indirektni interes?
3. Da li sam u mogućnosti da odbijem zadatak koji je u suprotnosti sa standardima profesije i odredbama kodeksa?
4. Da li sam prepoznao moguće sukobe interesa tokom izvještavanja i, ako je potrebno, prepustio zadatak kolegama koji nemaju takve sukobe?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa.)
Poglavlje 2: Novinarska praksa
U ovom poglavlju razmatramo odredbe Kodeksa koje se odnose na konkretan novinarski rad, odnosno praksu, a što uključuje korištenje informacijskih tehnologija, metode pribavljanja informacija, tretiranje izvora informacija, kao i poštovanje autorskih prava i borbu protiv dezinformacija u novinarskoj profesiji.
Član 3. Korištenje informacionih tehnologija
Izdavači, urednici i novinari štampanih i online medija dužni su da koriste informacione tehnologije, platforme, društvene mreže i različite alate u dobroj namjeri, radi istinitog, tačnog, objektivnog, provjerljivog i pravovremenog informiranja javnosti, u cilju općeg dobra, civilizacijskih vrijednosti, humanizma i etičkih normi ovog kodeksa.
Nije prihvatljivo korištenje informacionih tehnologija, platformi, društvenih mreža i alata za širenje govora mržnje, neistina i dezinformacija, harangu, stigmatizaciju i diskreditaciju na osnovu rase, spola, dobi, jezika, nacionalnosti, etničke i religijske pripadnosti, mišljenja i političkih uvjerenja, socijalnog porijekla, društvenog statusa, seksualne orijentacije ili na bilo koji drugi način.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Informacione tehnologije
– Dobra namjera
– Opće dobro
– Zabrana širenja govora mržnje, dezinformacija i diskreditacije
Šta je važno zapamtiti
Informacione tehnologije, uključujući i društvene mreže i platforme, u novinarstvu se koriste u dvije svrhe: za prikupljanje informacija i za njihovu distribuciju. U oba slučaja njihovo korištenje mora biti u skladu sa općim pravilima i vrijednostima, što podrazumijeva korištenje tih tehnologija za opće dobro. Glavni cilj korištenja informacionih tehnologija za prikupljanje informacija mora biti kvalitetno obavještavanje javnosti, odnosno prikupljanje informacija koje su tačne i objektivne, dok u prezentaciji putem informacionih tehnologija nije dozvoljeno širenje sadržaja koji su štetni. Pod štetnim sadržajima podrazumijevaju se svi sadržaji koji ili dezinformišu javnost ili na druge načine nanose štetu pojedincima, grupama ili društvu.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li koristim društvene mreže, web portale i druge informacione tenologije na etičan način?
2. Da li poduzimam korake koji će osigurati da sam provjerio i uvjerio se da su informacije koje sam prikupio koristeći informacione tehnologije tačne, fer, objektivne?
3. Da li radim sve što je u mojoj moći da ne koristim i ne prenosim govor mržnje?
4. Da li radim sve što je u mojoj moći da ne koristim i ne prenosim dezinformacije?
5. Da li osiguravam da u sadržajima koje prenosim sa društvenih mreža ili ih sam objavljujem putem informaciionih tehnologija nema diskriminacije i stigmatizacije bilo koga (pojedinaca ili grupa)?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 7. Tačnost, fer izvještavanje i pravo na odgovor
Novinari i urednici ne smiju objavljivati netačne ili krivonavodeće sadržaje.
Novinari i urednici ne smiju prikrivati i/ili zadržavati važne informacije čije bi objavljivanje moglo materijalno utjecati na tumačenje objavljenog izvještaja i razumijevanje kod čitalačke publike.
Novinari i urednici imaju profesionalnu obavezu da pravovremeno isprave bilo koju objavljenu informaciju za koju se utvrdi da nije tačna.
Novinari i urednici izvještavat će samo na osnovu činjenica čiju su tačnost i istinitost utvrdili učinivši legitiman napor kontaktiranja s više od jednog izvora. Novinari i urednici imaju pravo da objave tekst bez stava ili mišljenja druge strane ako u razumnom roku nisu dobili odgovor na svoj upit, naročito u slučajevima kada je upit upućen zvaničnim institucijama.
Pri izvještavanju i komentaru kontroverze novinari će učiniti legitiman napor da saslušaju i predstave sve strane u sporu. Ako se jedna strana u kontroverzi odbije oglasiti, novinari mogu opravdano navesti ovo odbijanje u svom izvještaju.
Urednici i novinari u štampanim i online medijima dužni su da prije objavljivanja sadržaja provjere sve činjenice, vjerodostojnost izvora informacija i kredibilitet medija od kojeg preuzimaju i prenose informacije.
Urednici i novinari dužni su da prenesu stavove svih učesnika u nekom događaju odnosno svih zainteresiranih strana, a po potrebi i mišljenja eksperata koji nisu involvirani u događaj, nemaju direktni interes ili nisu povezani s akterima događaja.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Tačnost
– Prikrivanje informacija
– Ispravka
– Selekcija činjenica
– Legitiman napor da se uključe sve strane
– Provjera činjenica
– Vjerodstojnost izvora
– Kredibilitet medija
– Sveobuhvatnost izvještavanja
Šta je važno zapamtiti
Tačnost, fer izvještavanje i pravo na odgovor osnova su novinarskog rada. Tačnost se definira kao najveći stepen podudarnosti informacije o nekom događaju i onoga što se doista dogodilo. Ono što je važno u ovom kontekstu je da su novinari obavezni iznositi tačne informacije, ali isto tako i da su obavezni izbjegavati krivo navođenje, jer potpuno tačne činjenice, ukoliko su uklopljene u kontekst koji nije odgovarajući, mogu navesti publiku/javnost na krive zaključke. Također, informacije moraju biti potpune u sveobuhvatne, jer i nepotpune informacije, iako ne moraju biti činjenično netačne, ne iznose cijelu istinu, pa samim tim također mogu biti krivonavodeće.
Kako, međutim, novinari znaju da je neka informacija tačna? Fact-checking je jedan od osnovnih zadataka novinara prije objavljivanja neke informacije, a on podrazumijeva provjeru činjenica i izvora informacija. Neki od ključnih koraka u tom procesu su:
– Početi s pouzdanim izvorima
– Unakrsno provjeriti informacije
– Provjeriti citate i intervjue
– Provjeriti brojke i statistike
– Potražiti stručno mišljenje
U ovom kontekstu Kodeks navodi potrebu činjenja legitimnog napora kontaktiranja više od jednog izvora, kao i predstavljanja svih strana u eventualnom sporu. Legitiman napor podrazumijeva da je novinar poduzeo sve korake da kontaktira različite izvore, odnosno da nije (ni iz kojeg razloga) propustio da nekog pozove da da svoj stav ili iznese svoje viđenje o nekom događaju ili temi ukoliko je taj neko relevantan za priču. Ukoliko izvori nisu dostupni, ukoliko njihovo odugovlačenje da daju odgovor ili stav ili naprosto ne žele da ga iznesu, novinar ima pravo objaviti informaciju bez tog izvora ili sagovornika, uz napomenu da je izostanak nekog izvora ili sagovornika rezultat odbijanja samog sagovornika, ne propusta novinara.
Pored obaveze provjere činjenica o nečemu o čemu novinar izvještava, provjera je obavezna i kada se prenosi informacija iz nekgo drugog izvora, npr. saopćenja za medije neke institucije/organizacije ili nekog drugog medija. Tada se vrši provjera vjerodostojnosti, odnosno kredibiliteta samog izvora od kojeg se preuzima neki sadržaj. Ovo je izuzetno važno upravo u kontekstu činjenice navedene u članu 8. Kodeksa da prenošenje informacije iz neprovjerenog ili nepouzdanog izvora ne amnestira medij koji je tu informaciju prenio od odgovornosti za njeno širenje i zavođenje javnosti.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Jesam li u priči iznio samo provjerene činjenice koje mogu dokazati?
2. Jesam li koristio izvore koji su relevantni i kredibilni?
3. Jesam li prenio cijelu informaciju, odnosno osigurao da ništa što je javnosti važno nije izostavljeno?
4. Imam li u priči više od jednog sagovornika?
5. Jesam li učinio napor (kontaktirao i tražio izjavu) da dođem do svih sagovornika važni za priču?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 8. Dezinformacije
Urednici i novinari u štampanim i online medijima moraju biti svjesni štetnosti objavljivanja i prenošenja dezinformacija jer to predstavlja grubo kršenje osnovnih pravila novinarske profesije.
Prenošenje dezinformacija iz drugog medija ili izvora ne oslobađa odgovornosti urednike medija koji ih prenose.
Također, urednici i novinari u štampanim i online medijima moraju biti svjesni da objavljivanje i prenošenje dezinformacija utječe na gubitak kredibiliteta medija koji takve sadržaje plasira ili prenosi.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Kreiranje dezinformacija
– Prenošenje dezinformacija
– Kredibilitet medija
Šta je važno zapamtiti
„Ekspertna skupina za lažne vijesti i online dezinformacije koju je formirala Europska komisija 2018. godine, u svom finalnom izvješću pod nazivom „Višedimenzionalni pristup dezinformacijama“ definira dezinformacije kao sve vidove lažnih, netočnih ili zavaravajućih informacija koje su kreirane, objavljene i raširene s namjerom da nanesu javnu štetu ili radi stjecanja zarade.“ Nerijetko se za ovaj pojam koristi zamjena „lažne vijesti“, koja je svojevrstan oksimoron posebno u kontekstu novinarske etike: novinari su obavezni provjeriti činjenice i osigurati da ne šire dezinformacije, pa je u tom kontekstu nešto ili laž ili je vijest (tačna, provjerena, objektivna).
Kreiranje i objavljivanje dezinformacija, kao i njihovo prenošenje je zabranjeno jer ugrožava pravo javnosti da bude objektivno informisana, ali je Kodeks dodatno naglasio i dimenziju štetnosti prijenosa dezinformacija po medij koji to čini, odnosno njegovu reputaciju i kredibilitet. Mediji bi trebalo da slijede postulate vjerodostojnosti, koji uključuju tačnost, objektivnost, istinitost informacija koje prenose, pa je u tom kontekstu širenje dezinformacija u direktnoj suprotnosti sa vjerodostojnošću medija. Drugim riječima, publika/javnost nema povjerenja u medije koji šire dezinformacije.
I još jedna, vrlo važna dimenzija, vezana za dezinformacije u medijima, odnosi se na činjenicu da to što je neki medij prenio dezinformaciju, iako je sam nije kreirao ne oslobađa taj medij odgovornosti. Ova odredba Kodeksa polazi od činjenice da publika/javnost vjeruje da je medij kojeg prate, odnosno njegovi novinari, učinio napor provjere informacije prije nego li ih je objavio, te se u tom kontekstu smatra da je širenje dezinformacija namjerno ili da taj napor provjere nije učinjen, što, oboje, pokazuje neprofesionalizam i neetičnost medija.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam siguran da sadržaj koji sam kreirao nije dezinformativan?
2. Da li sam učinio napor provjere svih činjenica prije objave sadržaja?
3. Da li sam siguran da informacija koju prenosim iz drugog medija nije lažna?
4. Da li je izvor iz kojeg prenosim neku informaciju kredibilan?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 9. Razdvajanje komentara i činjenica
Novinari i urednici, iako su slobodni da izraze svoja gledišta, moraju napraviti jasnu razliku između komentara i činjenica.
Metafora, ironija i satira predstavljaju legitimne forme novinarskog izražavanja.
Komentari i kolumne autorske su forme izražavanja i kao takvi moraju biti potpisani.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Komentar
– Metafora
– Ironija
– Satira
– Kolumna
Šta je važno zapamtiti
Odvajanje činjenica od komenatara važno je, prije svega, zbog toga što je ključno da se javnost ne dovodi u zabludu, odnosno da se ne miješaju informativna i interpretativna funkcija medija. Interpretacija i komentarisanje stvarnosti je i obaveza i zadatak medija, odnosno novinara, ali ono što je ključno je da javnost zna i jasno prepoznaje razliku između informacije i komentara. To se, naravno, ne postiže samo njihovim odvajanjem u mediju, nego i podizanjem nivoa medijske pismenosti kod publike. No, kao što je bitno da su odvojene činjenice od reklamnih sadržaja, tako je bitno i da su odvojene od komentara, zbog obaveze da medij osigura da sadržaj nije krivonavodeći. Također, neophodno je da kolumne i komentari budu potpisani.
„Metafora je, prema klasičnoj retorici, figura riječi ili trop, neobično upotrijebljen izraz »prenesena« značenja, zamjena za uobičajen izraz s kojim se nalazi u odnosu značenjske sličnosti (Aristotel, Kvintilijan). U temelju je toga shvaćanja uvjerenje da se različitim izrazima mogu izreći isti sadržaji, pa je metafora, čak i kada se tumači kao skraćena usporedba, tek nadomjestak koji kaže jedno, a predmnijeva drugo. Kao i svaki trop, metafora je dakle stilski postupak kojim se postižu određeni željeni učinci, otklon od pravilne uporabe riječi svojstven prije svega pjesničkomu jeziku. No dok ukrašava i obogaćuje govor, ona po Aristotelovu tumačenju ujedno otkriva nevidljiva suglasja među raznorodnim stvarima i pojavama. Kao osobina pjesničkoga genija koja se ne može naučiti, metafora predvodi intuitivnu spoznaju podudarnosti koja pospješuje učenje i obogaćuje uvid. Jedna je od osnovnih uloga metafore, prepoznata još u antici, dati staro ime novomu sadržaju ili stari sadržaj osvježiti novim imenom.“ Metafora je legitiman novinarskki iskaz i kao takav ne samo da je prihvatljiv, nego je i poželjan posebno u kolumnama i analizama.
Ironija se može definisati na više načina, a jedno od temeljnih je „poruga, podrugljivo stajalište, način izražavanja karakterističan po duhovitoj suprotnosti između prividno pozitivnog izraza i stvarno negativnoga stajališta koje se tako prikriva (npr. izražavanje u superlativu o nečemu što se smatra ništavnim); prikriveno ismijavanje pri kojem se govori upravo obratno od onoga što se želi iskazati. U izvornome filozofskom smislu, način govora pri kojem govornik, unatoč svojemu znanju, hini da nešto ne zna, ili pak kaže nešto drugo od onoga što doista misli, a ipak smatra da će ga pametan slušatelj razumjeti. U filozofiji je najpoznatija sokratovska ironija, metoda kojom se služio Sokrat u raspravi sa svojim protivnicima sofistima. Tvrdeći kako »zna da ništa ne zna« te da želi biti poučen, Sokrat je svoje sugovornike vodio do najsmionijih teza da bi onda, postavljajući naoko naivna pitanja i primjedbe, protivničko mišljenje pokazao apsurdnim i tako ga pobio. (…) Ironija je po Kvintilijanu figura u kojoj se riječima daje suprotan smisao od onoga koji imaju.” Ironijom se također služe kolumnisti u medijima, ali u vijestima i faktografskim sadržajima ona nije poželjna, s obzirom na to da može izazvati zabunu kod publike.
„Satira je kritika određenih pojava, osoba ili postupaka kroz humor i kao takva može biti književna ili govorna forma. Satirični sadržaji koji se pojavljuju u medijima često su zasnovani na izmišljenim vijestima, koji se koriste da se naglasi pojava koja se ismijava i na taj način se izloži kritici. Ukoliko je jasno naglašeno da je određeni medijski sadržaj satiričan, njega ne posmatramo kao manipulaciju. Problem nastaje onda kada se ovakvi sadržaji kreiraju ili prenose bez jasne naznake da se radi o satiri, te se izmišljena vijest može pogrešno shvatiti kao stvarna, odnosno postaje lažna vijest.“
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li je komentar ili kolumna odvojena od inromativnog sadržaja?
2. Da li je komentar ili kolumna potpisan?
3. Da li je informativni sadržaj „očišćen“ od ironije, satire ili metafora?
4. Da li je kod satiričnog sadržaja jasno naznačeno da se radi o satiri?
5. Da li je kod prenošenja sattiričnog sadržaja iz drugog medija jasno naznačeno da je riječ o satiri?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 14. Etično pribavljanje informacija
Novinari i urednici koristit će opravdana sredstva da dođu do informacija i materijala na osnovu kojih kreiraju medijske sadržaje.
Novinari neće dolaziti do informacija za medijske sadržaje zastrašivanjem, maltretiranjem ili ucjenama.
Neetično je pogrešno predstavljati nečiji identitet ili namjeru i koristiti se mahinacijama da bi se došlo do informacija, osim u izuzetnim okolnostima kada bi objavljivanje informacija dobivenih na takav način jasno služilo javnom interesu.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Prikupljanje informacija
– Legitimno i nelegitimno dolaženje do informacija
Šta je važno zapamtiti
Opravdana sredstva (ili metode) su one koje nisu u suprotnosti sa novianrskom etikom i profesionalnim standardima, odnosno koje ne dovode u zabludu, ne ugrožavaju niti onoga ko daje određene informacije niti onoga na koga se te informacije odnose. Nedopustivo je lažno predstavljanje novinara kao nekog drugog kako bi dobili neke informacije, kao i tajno snimanje i objavljivanje snimaka koji su privatni, izuzev u situacijama, poput undercover istraživačkih priča. U takvim situacijama, kada se razmatra opravdanost ove vrste manipulacije kako bi se došlo do nekih informacija, javni interes se stavlja u prvi plan, odnosno odlučuje se na osnovu toga koliko je u javnom interesu da tako dobivena informacija dođe do čitatelja. Ovdje je naročito važno praviti razliku između javnog interesa (kao prava javnosti da zna informacije o stvarima koje su bitne za egzistenciju ljudi i funkcionisanje društva) i interesovanje javnosti (kao njihove zainteresovanosti za osobe, događaje ili teme). Zainteresovanost javnosti nije dovooljan argument za neetično pribavljanje informacija, jer u odnosu na nju prioritet ima privatnost osobe od koje bi se, potencijalno, dobila neka informacija.
Zastraživanje, maltretiranje i ucjena su nedozvoljeni kod prikupljanja informacija, kao što je nedozvoljeno bilo kakvo ucjenjivanje od strane medija ili novinara prema bilo kome (pojedincu, grupi, instituciji, organizaciji i sl.) da će neka informacija biti (ili neće biti) objavljena.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam informacije koje objavljujem dobio na legitiman i etičan način?
2. Da li sam izbjegao lažno predstavljanje ili neki drugi oblik neetičnog postupanja u razgovoru sa izvorima/sagovornicima?
3. Da li u priči koristim fotografije, audio ili video zapise koje sam dobio na neetičan način?
(Odgovor DA na pitanja 1 i 2 i NE na pitanje 3 podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 20. Povjerljivost izvora informacija
Novinari imaju obavezu da štite identitet onih koji daju informacije u povjerenju, bez obzira na to jesu li te ličnosti izričito zahtijevale povjerljivost ili nisu.
Novinari će izbjegavati objavljivanje informacija iz anonimnih izvora, čiju relevantnost javnost ne može ocijeniti, osim u slučajevima izvještavanja o temama koje su u interesu javnosti, a za koje se nije moguće pozvati na otvorene i identificirane izvore informacija.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Izvori informacija
– Zaštita identiteta izvora
– Anonimnost izvora
Šta je važno zapamtiti
Izvori za priču mogu biti pisani i živi/ljudi. Kada su izvor živi ljudi veoma je važno, posebno u istraživačkim pričama i pričama o kontroverznim temama, zaštititi njihov identitet, kako se ne bi dogodilo da oni, zbog razgovora s novinarima i iznošenja određenih informacija, trpe posljedice koje nekad mogu biti ugrožavajuže čak i po njihov život. Ipak, zaštita i povjerljivost izvora ne znači i objavljivanje informacija iz nepouzdanih izvora, pa u tom kontekstu Kodeks propipsuje i obavezu novinara da izbjegavaju pozivanje na anonimne izvore, s obzirom na to da je stepen povjerenja u informacije čije izvore javnost ne zna i ne može ih provjeriti uvijek nizak.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam naveo izvor informacija koje predstavljam u priči?
2. Da li sam zaštitio izvor/e osjetljivih informacija?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 21. Autorska prava
Novinari mogu koristiti razumne sažetke originala s ograničenim citatima, materijale iz drugih publikacija ili nosilaca autorskih prava, bez izričite dozvole za to, uz obavezno naznačavanje izvora i/ili upućivanje na izvor.
Znatna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima, zahtijeva izričitu dozvolu nosioca autorskog prava i kontaktiranje s njim, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.
Urednici i novinari moraju voditi računa da pri preuzimanju sadržaja iz drugih medija uredničkim intervencijama, skraćivanjem i/ili opremom teksta bitno ne promijene smisao teksta koji je prenesen iz drugog medija.
Pri preuzimanju fotografija i videosadržaja iz drugih medija, urednici i novinari dužni su da potpišu autore i navedu naziv medija iz kojeg su fotografije i videoprilozi preuzeti, osim ako dozvola za preuzimanje nije navedena u samom materijalu.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Autorska prava
– Navođenje izvora originalnog sadržaja
– Dozvola autora originalnog sadržaja
Šta je važno zapamtiti
Autorstvo medijskih sadržaja je neprikosnoveno i mora biti jasno naznačeno kod preuzimanja sadržaja. U vremenu copy-paste prijenosa informacija, fotografija, audio i video zapisa, nerijetko dolazi do kršenja autorskih prava. Stoga Kodeks izričito propisuje ne samo obavezu potpisivanja prenesenih sadržaja, nego i kontaktiranje izvornih autora i dobivanje njihove dozvole za reproduciranje tih sadržaja.
Posebno važan aspekt kod potpisivanja sadržaja odnosi se na činjenicu da je nedopušteno mijenjati originalni potpisani sadržaj. Dozvoljeno ga je skraćivati, ali je u tom skraćivanju novinar obavezan da vodi računa da se ne izmijeni originalno značenje i razumijevanje sadržaja. Razlog za to leži u činjenici da se publika na taj način također može dovesti u zabludu, pa skraćeni i/ili izmijenjeni tekst pripisati potpisanom autoru, iako nije tako.
Izuzeci od navedenih pravila odnose se na sadržaje za koje sami autori navedu da je dozvoljeno prenođenje bez navođenja izvora ili dijeljenje u skraćenom ili izmijenjenom obliku.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Jesam li provjerio tip autorskih prava u sadržaju kojeg namjeravam prenijeti (je li dozvoljeno prenođenje i pod kojim uslovima)?
2. Jesam li kontaktirao autora ili medij za dozvolu prenošenja sadržaja?
3. Jesam li osigurao da je preneseni tekst potpisan na odgovarajući način?
4. Ukoliko je tekst skraćen, da li skraćena verzija u ptopunosti reflektira originalnu?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Poglavlje 3: Senzibilnost i osjetljive teme
U ovom poglavlju razmatramo ključne etičke principe iz Kodeksa za štampane i online medije BiH koji se odnose na govor mržnje, diskriminaciju, ravnopravnost polova, poštovanje privatnosti, presumpciju nevinosti, zaštitu žrtava i svjedoka kao i zaštitu djece i maloljetnika.
Član 4. Govor mržnje i huškanje
Novinari, urednici i izdavači u svakom će trenutku biti svjesni opasnosti koja se javlja kada mediji govorom mržnje potiču na diskriminaciju i netoleranciju.
Imajući u vidu takvu opasnost, novinari su dužni da učine sve kako ne bi huškali i/ili poticali na mržnju i/ili nejednakost na osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, spola, seksualne orijentacije, fizičke onesposobljenosti ili mentalnog stanja.
Kada se izvještava o događajima koji u sebi sadrže elemente mržnje po osnovu etničke pripadnosti, nacionalnosti, rase, religije, spola, seksualne orijentacije, fizičke onesposobljenosti ili mentalnog stanja, novinari i urednici posebno moraju voditi računa da i sami ne doprinesu širenju mržnje.
Novinari neće, ni pod kakvim okolnostima, poticati na krivična djela ili nasilje.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Govor mržnje
– Diskriminacija
– Huškanje
Šta je važno zapamtiti
Mediji svojim izvještavanjem mogu da utiču na način na koji javnost percipira određene teme, događaje i grupe ljudi. Ovo uključuje i osjetljive teme vezane za etničku pripadnost, rasu, religiju, pol, seksualnu orijentaciju i druge karakteristike koje mogu biti osnova za diskriminaciju . Svi koji su uključeni u kreiranje medijskih sadržaja moraju biti svjesni opasnosti govora mržnje i diskriminacije. Govor mržnje se definiše kao javni govor koji poziva na nasilje, mržnju ili netrpeljivost prema grupama ili pojedincima zbog njihove pripadnosti određenoj društvenoj grupi (nacionalnoj, religijskoj, rodnoj itd.) . Govor mržnje nije samo govor nego može poprimiti različite forme, kao što su grafiti, fotografije, meme-ovi, filmovi. Njegova suštinska karakteristika je namjera da napadne ili degradira drugu osobu ili grupu. Važno je razlikovati govor mržnje od uvredljivog govora, koji može biti neprijatan, ali nije nužno govor mržnje ako nije usmjeren prema grupi na osnovu stereotipa ili diskriminacije . Ukoliko se pošiljilac poruke u svom nastupu ruga svom sagovorniku ili nekome drugom, u kojem ga kvalifikuje, etiketira, vrijeđa, psuje, ponižava, ili iznosi neosnovane tvrdnje i prijetnje, na osnovu nekih ličnih osobina, a ne na osnovu pripadnosti nekoj društvenoj grupi onda se takav govor ne može nazvati govorom mržnje. Naime, ovakav govor po svojoj strukturi i karakteru je vrlo sličan govoru mržnje, ali suštinska razlika predstavlja nepostojanje stereotipizujućeg ili diskriminatornog govora usmjerenog prema pripadnosti tog pojedinca određenoj grupi .
S obzirom na sve veću prisutnost ovog fenomena, kako u tradicionalnim, tako i u digitalnim medijima, prevencija govora mržnje postaje ključan element u održavanju društvene kohezije i zaštiti ljudskih prava. Edukacija je osnovna strategija u prevenciji govora mržnje . Ona podrazumijeva podizanje svijesti o štetnim efektima govora mržnje i promovisanje vrijednosti tolerancije, poštovanja i međusobnog razumijevanja. Edukacija se može sprovoditi na različitim nivoima, uključujući formalno obrazovanje u školama i univerzitetima, neformalno obrazovanje kroz radionice i treninge, te javne kampanje usmjerene na širu javnost.
Mediji i društvene mreže imaju značajnu ulogu u prevenciji govora mržnje, ali isto tako predstavljaju i izazov zbog svoje sposobnosti da brzo šire sadržaje . Za prevenciju govora mržnje u medijima, neophodno je da novinari i medijski profesionalci preuzmu odgovornost za sadržaj koji plasiraju.
Kada mediji izvještavaju o nasilju, zločinima iz mržnje ili diskriminaciji, ključno je da pristup bude informativan, objektivan i da se izbjegne podsticanje dodatnih sukoba.
Ovo uključuje pažljivo biranje termina i slika koje se koriste u izvještavanju. Kada mediji izvještavaju o nasilju, zločinima iz mržnje ili diskriminaciji, pažljiv odabir termina može značajno uticati na percepciju događaja. Na primjer, umjesto da koriste izraz “divljaci” za počinioce nasilja, novinari mogu reći “osobe koje su učestvovale u sukobu”, čime se izbjegava dehumanizacija i generalizacija. Umjesto termina “ilegalni imigranti,” može se koristiti “migranti bez dokumentacije,” što smanjuje stigmatizaciju i humanizuje pogođene osobe. Pažljivo biranje termina doprinosi stvaranju medijskog okruženja koje je pravednije, manje pristrasno i više usmjereno na pružanje tačnih i korisnih informacija javnosti.
Senzacionalistički pristup prilikom izvještavanja o ovim temama takođe može imati ozbiljne društvene posljedice. Na primjer, ako mediji koriste fraze poput “najstrašniji napad u istoriji” za izvještavanje o incidentu u kojem su uključene rasne grupe, to može pojačati mržnju i izazvati dodatne tenzije među zajednicama. Ovakvo pretjerano dramatizovanje može stvoriti strah, povećati netoleranciju i potaknuti nasilne reakcije, pogoršavajući već postojeće sukobe. Stoga je važno da mediji izbjegavaju takve metode i fokusiraju se na objektivno i odgovorno izvještavanje.
Zatim, mediji ukoliko je moguće trebaju pružiti širi kontekst o događajima koji uključuju nasilje ili diskriminaciju. Kada, na primjer, mediji izvještavaju o sukobima sa elementima rasne mržnje, trebali bi istražiti istorijske i socio-ekonomske uzroke sukoba. Na primjer, ako se izvještava o nasilju između različitih rasnih grupa, mediji bi trebali istaći istorijski kontekst, socio-ekonomske nejednakosti i političke odluke koje su doprinijele napetostima, pružajući tako dublje razumijevanje uzroka i posljedica tih sukoba. Kroz ovakav pristup, novinari mogu pomoći publici da razumije složenost situacije i spriječe površno ili jednostrano tumačenje.
Sprječavanje govora mržnje u medijima nije samo zakonska obaveza već i etički imperativ. Novinari, urednici, i izdavači moraju kontinuirano raditi na unapređenju svojih profesionalnih standarda kako bi osigurali da njihov rad doprinosi miru, toleranciji i razumijevanju u društvu, a ne podsticanju mržnje i podjela.
Iako je neophodno razviti jasne uredničke politike koje će spriječiti širenje govora mržnje, to ne znači da se o problematičnim temama ne treba izvještavati. Slikovit primjer je slučaj Jersild protiv Danske koji pokazuje koliko je važno praviti razliku između izvještavanja o problematičnim temama i aktivnog širenja govora mržnje . U ovom slučaju, novinar Jens Olaf Jersild je osuđen zbog intervjua s trojicom mladih nacista koji su u programu iznosili ekstremne rasističke stavove. Iako je danski sud prvobitno smatrao da je prilog podržavao širenje rasističkih ideja, Evropski sud za ljudska prava kasnije je presudio da je Jersildov prilog imao za cilj informisanje javnosti o fenomenu rasizma i ksenofobije u Danskoj. Ovaj slučaj naglašava važnost konteksta u kojem se informacije iznose. Sud je prepoznao da je cilj novinara bio prikazati ekstremne stavove kao problematične, a ne ih promovisati, već doprinijeti javnoj raspravi o opasnostima rasizma. Presuda ukazuje na to da uredničke politike moraju omogućiti slobodu izražavanja uz odgovorno korištenje te slobode, posebno pri izvještavanju o osjetljivim temama. Ključna uloga uredničkih politika nije samo sprječavanje govora mržnje, već i osiguravanje odgovornog izvještavanja o kontroverznim temama, što podrazumijeva jasne smjernice za izbjegavanje senzacionalizma, osiguranje tačnosti i balansiranosti, te promovisanje javnog interesa.
Društvene mreže, kao platforme koje omogućavaju široko i brzo širenje informacija, predstavljaju poseban izazov u prevenciji govora mržnje. Iako je sloboda izražavanja jedno od osnovnih ljudskih prava, važno je uspostaviti mehanizme za moderaciju sadržaja kako bi se spriječilo širenje mržnje . Tehnološke kompanije moraju preuzeti odgovornost za svoje platforme kroz jasne politike korišćenja, brzu reakciju na prijave govora mržnje, te saradnju sa nevladinim organizacijama i stručnjacima za ljudska prava u izradi efikasnih strategija za prevenciju. Jedan od prvih slučajeva koji se našao pred Evropskim sudom za ljudska prava a bavio se problemom govora mržnje u online prostoru je “Delfi protiv Estonije” . Ovaj slučaj ispitao je odgovornost online platformi za komentare korisnika. U januaru 2006. godine, estonska kompanija Delfi AS objavila je članak koji je izazvao mnoštvo uvredljivih komentara. Lauri Hinrikus, vlasnik kompanije koja je bila predmet članka, tužio je Delfi AS zbog narušavanja ugleda. Estonski sudovi su smatrali Delfi odgovornim, a Evropski sud je 2015. potvrdio ovu odluku, navodeći da komercijalne platforme mogu biti odgovorne za sadržaje koji se objavljuju u komentarima ako ne osiguraju adekvatne mehanizme za njegovo uklanjanje. Presuda je naglasila važnost balansiranja slobode izražavanja i odgovornosti za sadržaj na internetu. Istraživanje Mediacentra iz Sarajeva iz 2022. godine otkrilo je postojanje govora mržnje ali i mrzilačkih narativa u komentarima u online prostoru Bosne i Hercegovine.. Mrzilački narativi često ciljaju migrante, političke oponente i novinare, što predstavlja ozbiljnu prijetnju za kvalitet javne diskusije i može pogoršati postojeće animozitete. Iako komentari ne ispunjavaju sve kriterijume za govor mržnje, oni imaju negativne elemente koji kontaminiraju javni prostor. U suštini, radi se o komentarima koji odražavaju duboku mržnju prema određenim grupama, iako nisu jasno označeni kao govor mržnje.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam u izvještavanju u potpunosti izbjegao/la elemente koji mogu biti interpretirani kao govor mržnje?
2. Da li sam u izvještaju izbjegao/la huškanje i poticanje na mržnju ili diskriminaciju?
3. Da li sam u izvještaju koristio/la izraze koji su neutralni i nepristrasni prema etničkoj pripadnosti, nacionalnosti, rasi, religiji, spolu, seksualnoj orijentaciji, fizičkoj onesposobljenosti ili mentalnom stanju?
4. Da li sam izvještavanje o događaju s elementima mržnje uradio/la tako da ne doprinosim širenju netolerancije?
5. Da li sam potpuno izbjegao/la podsticanje na krivična djela ili nasilje u izvještaju?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 5. Diskriminacija
Novinari moraju izbjeći prejudicirane i uvredljive aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju, spol, seksualnu orijentaciju, fizičku onesposobljenost ili mentalno stanje.
Aluzije na nečiju etničku grupu, nacionalnost, rasu, religiju, spol, seksualnu orijentaciju, fizičku onesposobljenost ili mentalno stanje mogu biti napravljene samo onda kada su u direktnoj vezi sa slučajem o kojem se izvještava i kada je to u javnom interesu.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Diskriminacija
– Prejudiciranje
– Uvredljive aluzije
– Javni interes
Šta je važno zapamtiti
Novinari imaju ključnu ulogu u oblikovanju javnog mnijenja, a s tim dolazi i velika odgovornost za način na koji se određene grupe ili pojedinci prikazuju u medijima. Posebno je važno izbjegavati aluzije koje bi mogle biti diskriminatorne ili uvredljive, jer se na taj način mogu ojačati postojeće predrasude i stereotipi. Korištenje aluzija na etničke, rasne, religijske, polne, seksualne, fizičke ili mentalne karakteristike može doprinijeti marginalizaciji i stigmatizaciji određenih grupa. To može stvoriti ili ojačati nepravedne društvene norme i ponašanja, što vodi ka povećanju društvene netolerancije i podjela.
Mediji ponekad predstavljaju cijelu etničku grupu na osnovu uvriježenih stereotipa, što može dovesti do opasnih generalizacija i demonizacije te zajednice. Recimo stereotip o Romima uključuje negativne karakteristike, pa ih se najčešće opisuje kao “prljave”, “prosjake”, “neobrazovane” i “lopove” . Stereotipizacija može povećati etničke tenzije i pogoršati odnose među zajednicama, ali može dovesti do povećanja predrasuda i diskriminacije prema pripadnicima tih zajednica, pogotovo ako je riječ o etničkim manjinama na određenom prostoru.
Osim toga LGBT osobe često su prikazane samo kroz prizmu njihove seksualne orijentacije ili identiteta, što može dovesti do redukcije njihovih identiteta na samo jednu dimenziju. Medijska reprodukcija negativnih stereotipa o LGBT osobama često uključuje prenaglašeno prikazivanje gej muškaraca kao hiperženstvenih i lezbijskih osoba kao vrlo muževnih ili ženstvenih, što doprinosi pogrešnim percepcijama o njihovom ponašanju. Ovi stereotipi, ne samo da potvrđuju negativne predrasude, već i oblikuju kako društvo vidi LGBT zajednicu . Stereotipi mogu povećati stigmatizaciju LGBT osoba i otežati njihovu integraciju u društvo.
Izvještavanje o osobama s invaliditetom često se temelji na senzacionalizmu, prikazujući ih kao “jadne” ili “super-heroje,” što doprinosi stigmatizaciji i ne odražava etičke standarde novinarstva. Korektno izvještavanje zahtijeva korištenje pravilne terminologije, kao što je “osobe s invaliditetom” umjesto negativno obojenih izraza poput “invalid.” Također je važno izbjegavati generalizacije jer je svaka osoba s invaliditetom jedinstvena i zaslužuje individualni pristup, bez stereotipa. Profesionalna distanca je ključna, pa novinari trebaju tretirati osobe s invaliditetom jednako kao i sve druge sugovornike, bez sažaljenja ili pretjeranog divljenja. Osobe s invaliditetom trebaju imati priliku same ispričati svoju priču, umjesto da to rade drugi, omogućujući im tako da se njihovo iskustvo prikaže na autentičan način. Pri snimanju je važno fokusirati se na osobu i njezina postignuća, a ne na sam invaliditet. Invaliditet bi trebao biti sekundarna tema, dok priče trebaju naglasiti postignuća i aktivnosti osobe, a ne samo njihov invaliditet. Ovakav pristup pomaže u razbijanju stereotipa i promicanju ravnopravnosti u društvu..
Izbjegavanje aluzija koje nisu od suštinskog značaja
U mnogim slučajevima, etničke, rasne, polne ili druge karakteristike osobe o kojoj se izvještava nisu relevantne za priču. Kada novinari uključe takve informacije bez valjanog razloga, rizikuju da skrenu pažnju s bitnih činjenica i naglase nešto što može biti percipirano kao uvredljivo ili diskriminatorno. Ako novinar u izvještaju o nekom kriminalnom djelu naglašava da je počinilac “Rom”, a rasna ili etnička pripadnost nije bitna za kontekst ili uzrok ovog djela, to može stvoriti negativne stereotipe i dodatno stigmatizovati cijelu romsku zajednicu. U tom slučaju, uključivanje takvih informacija može odvraćati pažnju od stvarnih okolnosti zločina i doprinijeti predrasudama prema Romima, umjesto da se fokusira na bitne detalje koji su važni za razumijevanje incidenta.
Osim toga, korištenje aluzija koje nisu direktno povezane s temom može otkriti nesvjesne pristrasnosti novinara ili urednika. Takva pristrasnost može dovesti do neobjektivnog izvještavanja, gdje se određeni pojedinci ili grupe prikazuju u nepovoljnom svjetlu zbog svojih ličnih karakteristika, a ne zbog stvarnih događaja ili ponašanja. Novinari, pogotovo mladi novinari često nisu ni svjesni ličnih predrasuda koje imaju prema široj društvenoj stvarnosti o kojoj izvještavaju. Ove nesvjesne predrasude mogu značajno uticati na način na koji interpretiraju i prikazuju informacije, što može rezultovati pristrasnim ili neobjektivnim izvještavanjem. Prema tome od ključne je važnosti raditi na svjesnosti novinara o vlastitim pristrasnostima kako bi se osiguralo da njihovo izvještavanje bude pravedno i precizno.
Kontekstualizacija i javni interes
Aluzije na specifične karakteristike treba koristiti samo kada su od suštinske važnosti za razumijevanje teme o kojoj se izvještava. Ako se izvještava o pristupu osobama s invaliditetom u javnim prostorima ili o specifičnim izazovima s kojima se suočavaju zbog fizičkih ograničenja, relevantno je spomenuti te fizičke karakteristike kako bi se razumjeli problemi i potrebe te grupe. Međutim, novinari trebaju stalno procjenjivati da li određena informacija doprinosi razumijevanju važnog društvenog pitanja i da li je u javnom interesu. Ako aluzija na osobne karakteristike doprinosi razumijevanju priče u kontekstu javnog interesa, ona može biti uključena, ali samo uz poštovanje etičkih standarda i zakonskih normi.
Izbjegavanje diskriminatornih i uvredljivih aluzija u izvještavanju nije samo pitanje profesionalizma, već i šire društveno pitanje. Novinari, urednici, i izdavači moraju biti svjesni da način na koji predstavljaju informacije može imati dalekosežne posljedice po društvo, te je stoga neophodno da njihov rad bude vođen principima pravde, poštovanja, i odgovornosti prema svim članovima zajednice.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam u izvještaju izbjegao/la prejudicirane ili uvredljive aluzije prema nečijoj etničkoj grupi, nacionalnosti, rasi, religiji, spolu, seksualnoj orijentaciji, fizičkoj onesposobljenosti ili mentalnom stanju?
2. Da li sam uključio/la aluzije na određene karakteristike samo kada su direktno relevantne za slučaj o kojem se izvještava?
3. Da li su sve aluzije u izvještaju utemeljene na činjenicama i opravdane javnim interesom?
4. Da li izvještaj doprinosi razumijevanju slučaja bez stvaranja dodatnih predrasuda ili diskriminacije?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 6. Ravnopravnost spolova i poštovanje osobnosti
Novinari i urednici u medijskim će sadržajima uvijek izbjegavati direktno ili indirektno stavljanje u neravnopravan položaj ili diskriminaciju osoba po osnovu njihovog spola, roda, spolnog identiteta, rodnog identiteta, rodnog izražavanja i/ili seksualne orijentacije.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Ravnopravnost polova
– Spolni identitet
– Rodni identitet
– Rodno izražavanje
– Seksualna orijentacija
Šta je važno zapamtiti
Novinari i urednici imaju ključnu ulogu u oblikovanju društvenih normi. Njihova je odgovornost da izbjegavaju korištenje stereotipa i predrasuda koji mogu marginalizovati ili nepošteno prikazati osobe na osnovu njihovih polnih i rodnih karakteristika. Stereotipi su često ukorijenjeni u društvenim normama, ali to ne znači da moraju biti prisutni u medijima. Medijski profesionalci trebaju se kloniti pojednostavljivanja i generalizacija .
Medijski prikazi često ne odražavaju raznolike aspekte ženskih života, već se fokusiraju na uske stereotipe poput idealizovanog fizičkog izgleda ili uloge u porodici. Na primjer, žene su često prikazane u tradicionalnim ulogama domaćice ili majke, što može ograničiti njihov prikaz u profesionalnim i liderskim ulogama. Takođe, mediji često objektivizuju žene, prikazujući ih kao seksualne objekte, što takođe može uticati na percepciju njihovog statusa i važnosti u društvu.
Ovi stereotipi mogu održati i ojačati tradicionalne rodne uloge. Ako mediji koriste jezik koji implicira da su određene polne ili rodne karakteristike inherentno negativne ili poželjne, to može ojačati postojeće diskriminatorne stavove. Na primjer, ako mediji opisuju žene koje su vrlo ambiciozne kao “agresivne” ili “neprirodne”, a muškarce koji pokazuju emocije kao “slabe”, takve oznake mogu perpetuirati negativne stereotipe. Takođe kada se u tekstovima koristi jezik koji je rodno stereotipan—na primjer, opisi koji generalizuju određene osobine kao specifične za muški ili ženski pol—može se doprinijeti osjećaju isključenosti ili diskriminacije za one koji ne uklapaju u te norme. Na primjer, ako mediji stalno prikazuju žene u pasivnim ulogama i muškarce u aktivnim ulogama, to može stvoriti društveni pritisak i osjećaj da žene trebaju biti “pasivne”, a muškarci “aktivni”, što može uticati na njihov osjećaj vlastite vrijednosti i mogućnosti.
Pravedno predstavljanje svih polova i rodova
Mediji imaju odgovornost da predstavljaju sve polove i rodove na pravedan i uravnotežen način. To podrazumijeva ne samo izbjegavanje negativnih stereotipa, već i proaktivno uključivanje pozitivnih i različitih prikaza polnih i rodnih identiteta. Na taj način mediji mogu pomoći u promovisanju društvene ravnopravnosti i borbi protiv diskriminacije. Recimo mediji bi trebali prikazivati žene ne samo u njihovim ulogama domaćice ili seksualnog objekta nego i u drugim kontekstima—kao liderke, naučnice, sportistkinje—kako bi se osigurala uravnoteženija i pozitivnija reprezentacija koja podržava rodnu ravnopravnost. U tom smislu UNESCO preporučuje da žene budu prisutne na svim niovima medijskih organizacija i da se poveća njihova vidljivost kao izvora i stručnjakinja.
Poštovanje u jeziku i tonu
Jezik je moćno oružje u medijima i igra ključnu ulogu u oblikovanju društvenih normi i percepcija. Poštovanje polnih i rodnih identiteta treba biti evidentno ne samo u sadržaju vijesti, već i u tonu i načinu izražavanja. Upotreba rodno senzitivnog jezika, izbjegavanje dehumanizujućih izraza, te priznavanje i uvažavanje različitih polnih i rodnih identiteta su ključni elementi etičkog novinarstva. Ovaj pristup nije samo stvar korektnog pisanja, već i važan korak ka stvaranju inkluzivnog i ravnotežnog medijskog okruženja. Recimo umjesto izraza “Direktori i njihove sekretarice”, koji implicira da su sekretarice isključivo žene i podređene direktoru, može se koristiti izraz “Direktori i njihovi saradnici”. Ova promjena ne samo da izbjegava rodno stereotipne prikaze, već također priznaje različite polne identitete koji mogu biti uključeni u te uloge. Ovakvo usmjerenje prema rodno senzitivnom jeziku pomaže u razbijanju tradicionalnih stereotipa i doprinosi ravnotežnijem prikazu u medijima.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam sve osobe u tekstu predstavio/la u skladu sa njihovim spolnim i rodnim identitetom i izražavanjem?
2. Da li sam izbjegao/la izražavanje predrasuda ili diskriminacije na osnovu spola, roda, spolnog identiteta, rodnog izražavanja ili seksualne orijentacije?
3. Da li je sadržaj koji sam pripremio/la usklađen sa standardima ravnopravnosti i poštovanja prema svim spolovima i rodnim identitetima?
4. Da li sam sve izraze i opise u sadržaju uključio/la u kontekst koji ne marginalizuje niti stavlja nikoga u nerazmjerno nepovoljan položaj?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 15. Poštovanje privatnosti
Novinari i urednici izbjegavat će uplitanje u nečiji privatni život, osim kada je to uplitanje u interesu javnosti.
Novinari i urednici moraju voditi računa da postoji razlika između interesa javnosti i znatiželje javnosti. Znatiželja javnosti ne smije biti razlog za objavljivanje medijskih sadržaja kojima se narušava nečija privatnost.
Teme koje uključuju lične tragedije obzirno će se obrađivati, a pogođenim ličnostima prići će se diskretno i sa saosjećanjem.
Posebna se pažnja, obazrivost i odgovornost zahtijeva pri izvještavanju o samoubistvima, nesrećama, ličnim tragedijama, bolestima, smrtnim slučajevima i nasilnim djelima. Novinari i urednici izbjegavat će objavljivanje punog identiteta žrtava i uznemirujućih sadržaja, osim kada je riječ o iznimnom javnom interesu.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Privatnost
– Interes javnosti
– Znatiželja javnosti
– Diskrecija
Šta je važno zapamtiti
Pravo na privatnost je fundamentalno ljudsko pravo koje osigurava da svaki pojedinac može živjeti bez nepotrebnog uplitanja u svoj privatni i porodični život. Prema Članu 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, svaka osoba ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Ovo pravo štiti pojedince od neovlaštenih intervencija i osigurava da se njihove privatne sfere ne izlažu javnosti bez ozbiljnih i opravdanih razloga.
U tom smislu mediji takođe trebaju poštovati privatnost ljudi a uplitanje u privatni život je dozvoljeno samo kada postoji jasno opravdanje u javnom interesu. Javni interes obuhvata pitanja koja su od značaja za društvo, kao što su zloupotreba javnih funkcija, zaštita zdravlja, sigurnost, ili kriminal (McQuail, 2005) . Međutim, znatiželja javnosti ili želja za senzacionalizmom nisu dovoljni razlozi za narušavanje privatnosti. Novinari i urednici trebaju jasno razlikovati između sadržaja koji je od važnosti za društvo i onoga što je samo rezultat neosnovane znatiželje.
Javni interes vs znatiželja javnosti
Informacije koje su od javnog interesa imaju značajnu vrijednost za društvo i opravdavaju uplitanje u privatnost, pod uslovom da se to radi s pažnjom i odgovornošću. Ove informacije uključuju:
• Transparentnost vlasti i korupcija: Objavljivanje detalja o zloupotrebama ili neodgovornom ponašanju javnih službenika može biti ključno za očuvanje javne odgovornosti i pravde.
• Zaštita javnog zdravlja: Informacije o epidemijama ili zdravstvenim rizicima koje mogu uticati na širu populaciju zahtijevaju brzu i preciznu objavu.
• Socijalna pravda i sigurnost: Izvještavanje o kriminalnim aktivnostima ili nasilju koje može imati ozbiljne posljedice za zajednicu.
Kada mediji izvještavaju o ovim temama, uplitanje u privatnost može biti opravdano. Međutim, čak i tada, novinari trebaju pažljivo razmotriti koliko je detalja dovoljno kako bi se minimizovalo nepotrebno narušavanje privatnosti.
Znatiželja javnosti odnosi se na interes za informacije koje nisu od bitne važnosti za društvo, ali su privlačne iz razloga zabave ili senzacionalizma . Takve informacije često:
• Nemaju značajnu društvenu vrijednost: Ove informacije ne pomažu u razumijevanju važnih pitanja ili rješavanju društvenih problema, već služe samo za privlačenje pažnje.
• Uključuju detalje iz privatnog života: Informacije o ličnim tragedijama, privatnim detaljima života poznatih osoba ili senzacionalni sadržaji koji nemaju širi uticaj na javnost.
U ovim slučajevima, uplitanje u privatnost nije opravdano i može predstavljati neetičko ponašanje koje narušava dostojanstvo i privatni život pojedinaca. Novinari i urednici trebaju biti posebno obazrivi i procijeniti je li objavljivanje takvih informacija stvarno u interesu javnosti ili je motivisano samo znatiželjom.
Javne i privatne ličnosti
Razlikovanje između javnih i privatnih osoba također igra ključnu ulogu u ovoj dinamici . Javne ličnosti, poput političara, javnih službenika, i selebritija, imaju manja očekivanja privatnosti zbog svoje uloge i uticaja na javni život. Njihovo ponašanje i aktivnosti često se nalaze pod većim nadzorom, jer mogu imati direktan uticaj na javnost . Mediji imaju veće pravo na izvještavanje o takvim osobama, naročito kada se radi o pitanjima koja mogu uticati na njihove javne dužnosti ili profesionalni integritet.
S druge strane, privatne osobe uživaju veću zaštitu privatnosti i medijsko uplitanje u njihov privatni život mora biti izuzetno pažljivo opravdano. Teme koje se odnose na privatne osobe, poput ličnih tragedija ili bolesti, trebaju biti obrađene s posebnim obazrivošću i saosjećanjem, a objavljivanje takvih informacija trebalo bi biti opravdano isključivo izuzetnim javnim interesom.
Ova razlika između javnog interesa i znatiželje javnosti, kao i između javnih i privatnih osoba, ključna je za razumijevanje kako mediji trebaju postupati pri izvještavanju i očuvanju etičkih standarda u novinarstvu.
Samoubistva, nesreće i nasilna djela
Izvještavanje o osjetljivim temama poput samoubistava, lične tragedije, nesreća i nasilnih djela zahtijeva poseban oprez i saosjećanje. Novinari trebaju koristiti neutralan jezik, izbjegavati senzacionalizam i zaštititi identitet pogođenih osoba kad god je to moguće, kako bi se izbjeglo dodatno nanošenje boli onima već pogođenim tragedijom.
Novinari trebaju koristiti neutralan jezik kako bi izvještavanje o osjetljivim temama bilo što objektivnije i manje povređujuće. Neutralan jezik i što manji broj detalja pomaže u održavanju profesionalizma i smanjuje rizik od dodatnog traumatiziranja pogođenih osoba. Novinari bi trebali birati riječi koje precizno prenose činjenice bez dodatne dramatizacije.
Izbjegavanje senzacionalizma je ključno za očuvanje integriteta novinarskog rada. Senzacionalizam, koji često uključuje pretjeranu dramatizaciju ili eksploataciju ljudske patnje, može pojačati bol i stres pogođenih osoba, a također može dovesti do stvaranja pogrešnih percepcija ili predrasuda u javnosti. Novinari bi trebali izbjegavati korištenje senzacionalnih naslova i slika koje mogu iznenaditi ili uzrujati čitatelje, a fokus treba biti na pružanju informacija koje su relevantne i korisne. Konkretno kada je riječ o suicidu brojna istraživanja pokazuju da način na koji mediji izvještavaju može imati i negativan i pozitivan uticaj. Senzacionalističko i detaljno izvještavanje može povećati rizik od imitativnog ponašanja. Fenomen poznat kao “Wertherov efekat” odnosi se na povećanje broja suicida koji slijede nakon medijskog izvještavanja o samoubistvima, naročito kada se izvještava na senzacionalistički način .
Istraživanja pokazuju da kada mediji prikazuju suicid na način koji glorificira ili romantizira čin, može se stvoriti prepoznatljiv obrazac imitacije među pojedincima koji su već u emocionalnoj krizi. S druge strane, odgovorno izvještavanje koje izbjegava detaljno opisivanje metoda suicida i ne koristi senzacionalističke naslove može pomoći u minimalizovanju rizika od imitativnih ponašanja i podstaći ljude da potraže pomoć .
Zaštita identiteta pogođenih osoba je još jedan važan aspekt odgovornog izvještavanja. Kada god je moguće, novinari bi trebali prikriti identitet žrtava ili svjedoka kako bi očuvali njihovu privatnost i dostojanstvo. To je posebno važno u slučajevima kada bi otkrivanje identiteta moglo dodatno povrijediti žrtvu ili uzrokovati probleme njihovim obiteljima. Objavljivanje identiteta treba biti razmatrano s posebnim oprezom, te samo kada je to nužno za razumijevanje konteksta priče ili kada postoji opravdan javni interes.
Sve ove mjere pomažu u minimalizovanju dodatne boli i stresa za pogođene osobe, te omogućavaju novinarima da informišu javnost na etički prihvatljiv način.
U svom radu, novinari i urednici moraju balansirati između potrebe da javnost bude informisana i obaveze da zaštite pravo pojedinaca na privatnost. To zahtijeva pažljivo razmatranje svake priče i odgovornost prema etičkim standardima novinarstva. Cilj je osigurati da izvještavanje služi javnom interesu, a ne samo zadovoljenju znatiželje, te da se pri tome poštuje dostojanstvo i privatnost svih uključenih.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li mogu objavljivanje informacija opravdti stvarnim interesom javnosti, a ne samo znatiželjom?
2. Da li sam informacije o privatnim životima i ličnim tragedijama obradio s poštovanjem, diskrecijom i saosjećanjem?
3. Da li sam objavljivanje punog identiteta žrtava i uznemirujućih sadržaja opravdao izrazitim javnim interesom?
4. Da li sam izvještavanje o osjetljivim temama proveo uz poštovanje etičkih standarda i zaštitu privatnosti pogođenih osoba?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 16. Presumpcija nevinosti
Novinari i urednici imaju obavezu da poštuju princip presumpcije nevinosti i ne donose preuranjene sudove o krivici optužene ličnosti, prije donošenja sudske presude koja to potvrđuje.
U slučaju da osoba koja je bila osumnjičena ili optužena bude pravomoćno sudskom presudom oslobođena u krivičnom postupku, novinari i urednici dužni su da na njen zahtjev objave takvu informaciju ako su izvještavali o krivičnom postupku vođenom protiv te osobe.
Novinari i urednici online medija nisu dužni da uklone ranije tekstove u kojima su izvještavali o krivičnim postupcima, jer je izvještavanje o krivičnim postupcima uvijek u interesu javnosti.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Presumpcija nevinosti
– Preuranjeni sudovi
– Oslobađajuća presuda
– Objavljivanje ispravki
Šta je važno zapamtiti
Presumpcija nevinosti je pravilo koje nalaže da se svaka osoba smatra nevinom dok se njena krivica ne dokaže u pravnom postupku. Za novinare i urednike, ovo pravilo znači da moraju izbjegavati bilo kakve insinuacije ili preuranjene zaključke koji bi mogli sugerisati da je osoba kriva prije nego što sud donese konačnu presudu. Pri izvještavanju o krivičnim postupcima, novinari moraju pažljivo birati riječi kako bi osigurali da njihov rad ne krši princip presumpcije nevinosti. Na primjer, umjesto da pišu “počinitelj” ili “kriminalac”, trebalo bi koristiti izraze poput “osumnjičeni” ili “optuženi”. Ova terminologija je važna jer štiti prava optuženih osoba i sprječava potencijalnu štetu koja bi mogla nastati zbog pogrešnog tumačenja informacija od strane javnosti.
Pravo na ispravak informacija
Ako osoba koja je bila predmet novinarskog izvještavanja bude oslobođena optužbi, novinari i urednici su dužni objaviti tu informaciju na zahtjev te osobe. Ovo je neophodno kako bi se ispravila bilo kakva šteta nanesena ranijim izvještavanjem, te kako bi javnost imala tačnu i potpunu informaciju o ishodu krivičnog postupka. Objavljivanje ove informacije je važno za očuvanje povjerenja javnosti u medije i za poštovanje prava na pravično tretiranje u javnom prostoru. Objavljivanje informacija o oslobađajućim presudama predstavlja i važan etički čin. Time se potvrđuje odgovornost novinara prema osobi o kojoj su izvještavali, osiguravajući da izvještavanje bude kompletno i uravnoteženo. To ne samo da štiti ugled oslobođene osobe, već i pokazuje da su novinari posvećeni pružanju cjelovitih informacija javnosti.
Iako postoji obaveza objavljivanja informacija o oslobađajućim presudama, novinari i urednici nisu dužni uklanjati ranije objavljene tekstove koji su izvještavali o krivičnim postupcima. Ovi tekstovi imaju svoju vrijednost u kontekstu javnog interesa jer omogućavaju građanima da prate kako je pravosudni proces tekao. Zadržavanje takvih tekstova u arhivama medija osigurava transparentnost i omogućava javnosti da vidi cjelokupan kontekst krivičnog slučaja.
Uklanjanje starih tekstova moglo bi narušiti arhivski zapis i spriječiti javnost da vidi cijeli tok slučaja, što je u suprotnosti s interesom javnosti. Međutim, novinari trebaju jasno naznačiti u novijim tekstovima da je osoba oslobođena, kako bi javnost imala sve relevantne informacije. Na ovaj način, mediji mogu održati ravnotežu između zaštite prava pojedinca i osiguravanja transparentnosti u javnom interesu.
Održavanje povjerenja i etičkih standarda
Poštovanje principa presumpcije nevinosti i ispravno izvještavanje o oslobađajućim presudama ključni su za održavanje povjerenja u medije i očuvanje profesionalnih i etičkih standarda novinarstva. Novinari i urednici trebaju biti svjesni svoje odgovornosti prema javnosti i prema osobama o kojima izvještavaju, osiguravajući da njihov rad uvijek bude u skladu s načelima pravde i objektivnosti. Na taj način, mediji mogu nastaviti ispunjavati svoju važnu ulogu u društvu, pružajući informacije koje su tačne, pravovremene i u interesu javnosti.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam u izvještaju jasno prikazao osumnjičenika kao osumnjičenika, a ne kao krivca?
2. Ako je osoba oslobođena krivice, da li sam objavio informaciju o oslobađajućoj presudi?
3. Da li su raniji izvještaji o krivičnim postupcima i dalje dostupni online, iako je osoba oslobođena krivice?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 17. Zaštita žrtava i/ili svjedoka
Novinari i urednici pokazat će poseban oprez prema žrtvama i/ili svjedocima u izvještavanju o istragama i sudskim procesima u slučajevima ratnih zločina, seksualnih delikata, vršnjačkog nasilja i nasilja u porodici, a naročito ne smiju otkrivati njihov identitet.
Novinari i urednici moraju voditi računa da u takvim slučajevima ne otkrivaju identitet žrtava i/ili svjedoka na bilo koji način, što uključuje i otkrivanje identiteta osumnjičenika ili optuženika ako bi navođenje njegovog punog imena i prezimena, zanimanja ili funkcije koju obavlja dovelo do otkrivanja identiteta žrtve. Izuzetno, u takvim slučajevima identitet osumnjičenika ili optuženika može biti otkriven ako je to neophodno za potpuno, pravično i tačno izvještavanje o sudskom postupku i ako to neće utjecati na pogrešno tumačenje istine ili tok sudskog procesa.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Zaštita identiteta
– Žrtva i svjedok
– Nasilje u porodici
– Vršnjačko nasilje
– Ratni zločin
– Seksualni delikt
Šta je važno zapamtiti
Izvještavanje o temama kao što su ratni zločini, seksualni delikti, vršnjačko nasilje, i nasilje u porodici zahtijeva izuzetnu pažnju. Ove teme često uključuju osobe koje su pretrpjele teške traume, a javno otkrivanje njihovog identiteta može dodatno pogoršati njihovu situaciju i narušiti njihovo pravo na privatnost. Novinari i urednici moraju biti svjesni posljedica koje njihovo izvještavanje može imati na žrtve i svjedoke, te moraju preduzeti sve potrebne mjere kako bi osigurali da njihov rad ne uzrokuje dodatnu štetu.U slučajevima gdje postoji opasnost da bi objavljivanje informacija moglo indirektno otkriti identitet žrtve, novinari su dužni primijeniti pristup koji smanjuje rizik. Na primjer, izbjegavanje detalja kao što su ime škole u slučaju vršnjačkog nasilja ili opisa mjesta stanovanja u slučajevima nasilja u porodici može spriječiti prepoznavanje žrtve od strane šire javnosti. Zaštita identiteta ne odnosi se samo na žrtve, već i na svjedoke, koji takođe mogu biti izloženi opasnosti ili stigmatizaciji ako se njihov identitet otkrije.
Izbjegavanje indirektnog otkrivanja identiteta
Kada izvještavaju o osumnjičenim ili optuženim osobama, novinari moraju biti svjesni da i objavljivanje njihovih podataka može dovesti do otkrivanja identiteta žrtve. Na primjer, u malim sredinama, objava imena osumnjičenog za seksualni delikt može lako dovesti do identifikacije žrtve. Stoga, prilikom izvještavanja, potrebno je pažljivo procijeniti koje informacije se mogu objaviti, a koje treba zadržati kako bi se osiguralo da identitet žrtve ostane zaštićen.
Pravično izvještavanje i javni interes
Postoje situacije kada je otkrivanje identiteta osumnjičenog ili optuženog nužno radi javnog interesa. U tim slučajevima, novinari moraju biti sigurni da takvo otkrivanje neće ugroziti pravni proces ili dovesti do pogrešnog tumačenja od strane javnosti. Na primjer, ako je osumnjičeni javna ličnost ili je njegovo identitet ključno za razumijevanje šireg konteksta događaja, novinari mogu odlučiti da otkriju te informacije, ali uz krajnji oprez i uz poštovanje prava svih uključenih strana.
Femicid
Femicid, kao radikalni oblik nasilja nad ženama, izaziva značajnu zabrinutost zbog načina na koji se o njemu izvještava u medijima . Mediji često primjenjuju senzacionalistički pristup u izvještavanju o ovim slučajevima, što uključuje prekomjerno naglašavanje uznemirujućih detalja ili korištenje dramatičnih naslova kako bi privukli pažnju publike . Ovaj pristup ne samo da doprinosi stvaranju šokantnih i uznemirujućih slika, već često zanemaruje profesionalne standarde novinarstva.
Osim toga, postoji značajan problem u tome što se žrtve femicida nerijetko prikazuju kao krivci za zločin, bilo posredno ili neposredno. Ovo se može manifestovati kroz impliciranje da su žrtve na neki način doprinijele svojoj sudbini, bilo svojim ponašanjem, odlukama ili životnim stilom . Takav pristup ne samo da dodatno traumatizuje preživjele i njihove porodice, već i perpetuira štetne stereotipe koji umanjuju ozbiljnost i odgovornost počinitelja nasilja. Korištenje neprovjerenih informacija dodatno pogoršava situaciju, jer se često objavljuju netočne ili nepotvrđene tvrdnje koje mogu obmanuti javnost i dodatno štetiti imidžu žrtava. Takvi postupci su u suprotnosti s profesionalnim i etičkim standardima novinarstva, koji nalažu odgovorno izvještavanje temeljenog na provjerenim činjenicama i poštovanju privatnosti i dostojanstva svih uključenih strana. Stoga, važno je da mediji prilikom izvještavanja o femicidu primjenjuju odgovoran i profesionalan pristup.
Osiguranje balansiranog izvještavanja
Novinari i urednici moraju stalno balansirati između potrebe da informišu javnost i obaveze da zaštite prava pojedinaca. Kod osjetljivih tema, ovaj balans postaje još važniji jer nepromišljeno ili neodgovorno izvještavanje može nanijeti nepopravljivu štetu. Korištenje pseudonima, zamagljivanje lica na fotografijama, i suzdržavanje od objavljivanja prepoznatljivih detalja su neki od načina na koje novinari mogu osigurati da njihov rad bude etičan i odgovoran. Neodgovorno izvještavanje o osjetljivim temama može dovesti do sekundarne viktimizacije , gdje žrtva ponovo doživljava traumu zbog medijskog eksponiranja. Takođe, može izazvati nepovjerenje u medije i narušiti ugled novinara i njihovih redakcija. Zbog toga je ključno da novinari kontinuirano edukuju sebe o najboljim praksama u izvještavanju o osjetljivim temama i da se pridržavaju najviših etičkih standarda u svom radu.
Očuvanje dostojanstva i integriteta
U izvještavanju o osjetljivim temama, novinari i urednici imaju moralnu i profesionalnu odgovornost da zaštite dostojanstvo i integritet žrtava i svjedoka. Poštivanje ovih principa nije samo pitanje profesionalne etike, već i osnovno ljudsko pravo koje novinari moraju podržavati u svom radu. Kroz pažljivo, odgovorno i etički osviješteno izvještavanje, mediji mogu igrati ključnu ulogu u zaštiti ranjivih grupa i promicanju pravednijeg i suosjećajnijeg društva.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam potpuno zaštitio identitet žrtava i/ili svjedoka u izvještajima?
2. Da li sam naveo identitet osumnjičenika ili optuženika na način koji ne otkriva identitet žrtava i/ili svjedoka?
3. Ako sam otkrio identitet osumnjičenika ili optuženika, je li to bilo neophodno za tačno izvještavanje?
4. Da li sam pokazao posebnu pažnju i obazrivost prema žrtvama i/ili svjedocima u izvještavanju?
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 18. Zaštita djece i maloljetnika
U postupanju s djecom i maloljetnicima novinari i urednici su dužni da budu krajnje obazrivi, poštujući dobre običaje i Konvenciju o pravima djeteta i polazeći od najboljeg interesa djeteta.
Novinari i urednici dužni su da zaštite identitet djeteta u postupcima u kojima je inače isključena javnost.
Novinari i urednici ne smiju direktno ili indirektno identificirati djecu mlađu od 18 godina u slučajevima kada su djeca žrtve, svjedoci ili optuženi u krivičnom postupku.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Djeca i maloljetnici
– Interes djeteta
– Konvencija o pravima djeteta
– Zaštita identiteta
Šta je važno zapamtiti
Kada se radi o izvještavanju o djeci i maloljetnicima, najvažniji princip koji novinari i urednici moraju poštovati je zaštita identiteta djeteta. Djeca su posebno osjetljiva i ranjiva grupa, te je nužno osigurati da objavljivanje informacija o njima ne dovede do štetnih posljedica po njihovo fizičko i emocionalno zdravlje. U slučajevima kada su djeca uključena u krivične postupke, bilo kao žrtve, svjedoci ili optuženi, njihova identifikacija, bilo putem imena, fotografija, videozapisa, ili drugih podataka koji bi mogli dovesti do prepoznavanja, strogo je zabranjena. U izvještavanju o krivičnom postupku u kojem je maloljetnik optužen za krađu, mediji ne smiju objavljivati ime djeteta, fotografije, ili bilo kakve druge identifikacione podatke koji bi mogli otkriti njegov identitet. Na primjer, ako se događaj odvija u lokalnoj zajednici i mediji objave sliku s lica mjesta na kojoj je maloljetnik prepoznatljiv, takva praksa bi bila neetična i protivna pravilima zaštite privatnosti djece. Umjesto toga, mediji trebaju koristiti uopštene termine kao što su “maloljetnik” ili “mladić” bez dodatnih detalja koji bi mogli dovesti do identifikacije. Ovaj pristup se bazira na međunarodnim konvencijama i zakonima koji štite prava djece, kao i na etičkim kodeksima novinarske profesije.
Čak i kada se ne radi o krivičnim postupcima, novinari moraju biti oprezni prilikom izvještavanja o djeci. Na primjer, izvještavanje o školskim aktivnostima, sportskim događajima, ili društvenim problemima koji uključuju djecu, mora biti obavljeno na način koji štiti njihovu privatnost i dostojanstvo. U slučajevima kada je neophodno objaviti informacije o djeci, novinari trebaju pribaviti saglasnost roditelja ili staratelja i osigurati da je način na koji su djeca predstavljena u skladu s njihovim najboljim interesom. Mediji zapravo treba da izvještavaju u najboljem interesu djeteta .
Međunarodni standardi
Postoje brojni međunarodni standardi i pravni okviri koji regulišu način na koji mediji trebaju izvještavati o djeci. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta jasno naglašava pravo djeteta na zaštitu privatnosti i dostojanstva, što uključuje i zaštitu od neprimjerenog medijskog eksponiranja. U mnogim zemljama postoje zakoni koji strogo regulišu objavljivanje informacija o maloljetnicima, posebno u kontekstu krivičnih postupaka. Mediji su obavezni poštovati ove zakone i osigurati da se u svom radu pridržavaju najviših etičkih standarda.
Izbjegavanje senzacionalizma
Novinari trebaju izbjegavati senzacionalizam kada izvještavaju o djeci. Djeca često nemaju kapacitet da razumiju ili se nose s posljedicama medijske pažnje, što ih čini posebno ranjivima na neprimjereno izvještavanje. Nažalost, u novinarskim izvještajima često se zanemaruje interes djeteta zbog senzacionalističkih tendencija i želje za što većom čitanosti ili posjećenosti medija. Ovakvo zanemarivanje može uzrokovati dugoročne štete djetetu ili njegovoj porodici, poput neprimjerenog pominjanja ili identifikacije u izvještavanju .
Pristup korištenju arhivskog materijala
Novinari uvijek trebaju polaziti od interesa djeteta, koji uključuje zaštitu djece i maloljetnika te očuvanje njihove slobode izražavanja. Posebna pažnja je nužna prilikom korištenja arhivskog materijala, posebno ako se radi o traumatičnim scenama ličnih ili porodičnih tragedija. Ako se materijal koji se odnosi na djecu ponovno aktualizuje i objavi nakon što su ta djeca odrasla, treba biti oprezan i pažljivo razmotriti moguće implikacije takvog postupka. Važno je osigurati da se prilikom objavljivanja takvog sadržaja uzmu u obzir prava i osjećaji odraslih osoba na koje se materijal odnosi. Poštovanje privatnosti i dostojanstva pojedinaca trebaju biti prioritet, a odgovornost novinara i urednika je da se usmjere na etičko i obazrivo postupanje s informacijama koje su vezane za prošle događaje, posebno kada su u pitanju osjetljive teme povezane sa djecom.
Saradnja sa institucijama za zaštitu djece
U nekim slučajevima, novinari mogu imati koristi od saradnje s institucijama koje rade na zaštiti djece, kao što su centri za socijalni rad ili nevladine organizacije. Ove institucije mogu pružiti smjernice i podršku u izvještavanju o osjetljivim temama koje uključuju djecu, te osigurati da je medijsko izvještavanje u skladu s najboljim praksama za zaštitu djece.
Novinari i urednici moraju biti svjesni svoje odgovornosti i osigurati da njihov rad ne ugrožava prava i dobrobit djece. Kroz pažljivo, odgovorno i etički osviješteno izvještavanje, mediji mogu igrati ključnu ulogu u zaštiti djece i promicanju njihovih prava, dok istovremeno ispunjavaju svoju dužnost da informišu javnost na način koji je u skladu s najboljim interesima djeteta.
Check lista – pitanja za provjeru
1. Da li sam postupao s krajnjom obazrivošću prilikom izvještavanja o djeci i maloljetnicima?
2. Da li je identitet djeteta adekvatno zaštićen?
3. Da li sam izbjegao identifikaciju djece mlađe od 18 godina kada su djeca žrtve, svjedoci ili optuženi?
4. Da li sam u izvještavanju uzeo u obzir odredbe Konvencije o pravima djeteta
(Odgovor DA na sva pitanja podrazumijeva da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Poglavlje 4: Politički i komercijalni utjecaji
U ovom poglavlju razmatramo principe i standarde koji se odnose na sprječavanje političkih i komercijalnih utjecaja na rad štampanih i online medija, novinarsu profesiju i profesionalno izvještavanje. Članovi Kodeksa koji se odnose na političke i komercijalne utjecaje krerirani su kako bi dali smjernice/upute novinarima i urednicima za izbjegavanje rada u bilo čijem interesu izuzev interesa javnosti.
Član 11. Nespojivost novinarske profesije
Novinari i urednici ne smiju se baviti poslovima koji bi mogli ugroziti njihovu nezavisnost, objektivnost, slobodu kritičkog mišljenja i slobodu govora.
S novinarskom profesijom nespojiv je rad u političkim partijama, državnim organima i institucijama, u marketinškim, lobističkim i PR agencijama.
S novinarskom profesijom nespojiv je rad za obavještajne i druge sigurnosne službe.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Nezavisnost
– Objektivnost
– Sloboda govora
– Nespojivost novinarske profesije
– Rad za državne i komercijalne institucije i agencije
Šta je važno zapamtiti
Novinarstvo kao profesija u suprotnosti je sa radom u bilo čijem interesu, izuzev interesa javnosti. U tom kontekstu važno je razumjeti da nije moguće da se novinar bavi drugim javnim poslovima i radi za institucije organizacije, kompanije koje bi mogle utjecati na njegovu primarnu, novinarsku profesiju.
Nezavisnost novinarskog rada podrazumijeva da niko (pojedinac, grupa ili institucija/organizacija) nema utjecaj na to kako će novinar oblikovati priču, o kojoj temi, sa kojim izvorima i injenicama. Iako je nezavisnost medija ideal kojem se teži, ali je u praksi teško ostvariv, novinari se moraju postarati da izbjegavaju bilo kakve utjecaje na svoj rad. Objektivnost novinara podrazumijeva da su u priči iznesene sve činjenice do kojih je novinar došao, predstavljene sve perspektive i omogućeno javnosti da sama donese svoj sud o događaju, temi ili osobi/organizaciji koja je predmet novinarske priče. Novinar mora imati slobodu govora i slobodu kritičkog mišljenja, a da bi ju imao ne može sebi dopustiti da bilo kakav izvanjski utjecaj, izuzev njegove savjesti i dostupnih činjenica, podataka i informacija, te profesionalnih standarda, utječe na to o čemu će i na koji način izvještavati.
Rad u i za političke partije, državne organe i institucije nespojiv je sa novinarskom profesijom, posebno zbog činjenice da na taj način u prvi plan stavlja interes tih institucija i organizacija, a ne javnosti, te da bi u takvim slučajevima novinari mogli skrivati informacije koje ne odgovaraju političkim partijama ili državnim organima i institucijama, kao i raditi prikriveni PR za njih, što je nedopustivo. Marketinške, lobističke i PR agencije također imaju svoje specifične ciljeve i zadatak im je da rade u interesu svojih klijenata, a ne javnosti, te je u tom smislu također nedopustivo da novinari rade za njih dok istovremeno rade u štampanom ili online (kao i svakom drugom) mediju.
Posebno je važno napomenuti da je nedopustivo da novinari rade za obavještajne i sigurnosne strukture i službe, te da za njih prikupljaju ili objavljuju određene informacije. Novinari nisu, kao što je to bio slučaj u socijalističkom sistemu, društveno-politički radnici, te je u tom kontekstu nihov primarni interes interes javnosti. Obavljanje bilo koje djelatnosti koja ugrožava rad novinara u interesu javnosti je nedopustivo.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Radim li samo i isključivo u interesu javnosti?
2. Imam li angažman (stalni, privremeni ili povremeni) za neku državnu instituciju?
3. Imam li angažman (stalni, privremeni ili povremeni) za neku političku partiju?
4. Imam li angažman (stalni, privremeni ili povremeni) za neku marketinšku ili PR agenciju?
5. Imam li angažman (stalni, privremeni ili povremeni) za neku obavještajnu ili sigurnosnu agenciju?
(Odgovor DA na pitanje 1 i odgovori NE na pitanja 2,3,4 i 5 podrazumijevaju da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 13. Prihvatanje poklona i privilegije
Novinari ne smiju tražiti ni prihvatati poklone ili bilo kakvu materijalnu korist, niti koristiti privilegije koje bi mogle utjecati na njihovu objektivnost u radu.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Pokloni
– Privilegije
– Materijalna korist
– Objektivnost
Šta je važno zapamtiti
Novinari ne smiju (dakle, izričito se navodi da ne smiju, ne da ne bi trebali) prihvatati poklone, niti ostvarivati materijalnu korist ili privilegije na osnovu svog pisanja/novinarskog rada. To u praksi podrazumijeva da novinari moraju odbiti da naplate to što pišu o nekoj osobi, organizaciji/instituciji ili temi (izuzev kad se radi o sponzorisanom sadržaju, koji mora biti označen, kao takav, a i tada to sa klijentom ne dogovara novinar, nego marketinški odjel medija), da budu nagrađeni nekim poklonom prije ili poslije pisanja o nekoj osobi, organizaciji/instituciji ili temi, te da zbog svog pisanja imaju privilegije u odnosu na druge građane koji koriste usluge neke osobe, institucije ili organizacije, a koji o njoj nisu pisali, odnosno izvještavali.
Prihvatanje poklona, novca ili privilegije/usluge kao „naknade“ za novinarsko izvještavanje ugrožava sve aspekte novinarskog rada koji bi morali biti zasnovani na javnom interesu, a odnose se na:
– Izbor teme, odnosno stavljanje na agendu i u fokus javnosti određene osobe, organizacije/institucije, pitanja, procesa ili fenomena – nije dopušteno navoditi javnost na pogrešan zaključak da je tema iznimno važna ako to nije slučaj, nego je novinar zauzvrat ostvario neku osobnu korist.
– Izbor sagovornika – nije dopušteno dovoditi javnost u zabludu da je neki sagovornik ili predstavnik institucije/organizacije važan i oodabran zbog svoje kompetencije ili značaja, ukoliko je odabran zbog činjenice da je podmitio novinara poklonom, novcem ili nekom privilegijom.
– Predstavljanje ili izostavljanje elemenata priče – nije dopušteno u priči izostaviti ili pretjerano naglasiti neke elemente priče zbog primljenog dara, novca ili usluge.
– Uokvirivanje priče i građenje konteksta – nije dopušteno praviti pozitivan ili negativan kontekst oko neke teme, sagovornika i slično u interesu onoga ko je novinaru dao neku vrstu pribilegije, novca ili poklona.
Svaka vrsta primanja poklona, usluga, novca li privilegija utiče na novinara da otupi svoju objektivnost, kritičku oštricu i neutralnost, pa je iz tog razloga ovo nedopustivo,
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li sam primio neki poklon, novac ili uslugu da bih pokrenuo neku temu?
2. Da li sam primio neki poklon, novac ili uslugu da bih u svoju priču uključio ili iz nje isključio nekog sagovornika?
3. Da li sam primio neki poklon, novac ili uslugu da bih u priči naglasio ili izostavio neki dio?
4. Da li sam primio neki poklon, novac ili uslugu da bih priču napravio pozitivnom ili negativnom po nekoga?
5. Da li je priča napravljena tako da dovodi javnost u zabludu po bilo kojoj osnovi zbog moje bliskosti sa nekim ili činjenice da sam od nekg prihvatio neki pokln, novac ili uslugu?
(Odgovori NE na sva navedena pitanja podraumijevaju da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 19. Reklamiranje i sponzoriranje
Reklamni sadržaji kompanija, političkih stranaka i drugih subjekata, kao i sponzorirani sadržaji, moraju biti odvojeni od medijskog sadržaja ili označeni kao reklamni sadržaj.
Neetično je prikriveno oglašavanje, kao i naručene ili plaćene tekstove predstavljati kao izvorne novinarske.
Sponzorirani materijali moraju jasno ukazivati na izvor sponzoriranja.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Reklamni sadržaji
– Sponzorisani sadržaji
– Prikriveno oglašavanje
Šta je važno zapamtiti
Općenito, medijski/novinarski sadržaji i reklamni, odnosno marketinški sadržaji u mediju moraju biti odvojeni. Nije dopušteno dovoditi javnost u zabludu da je neki sadržaj kreirao novinar ukoliko je on došao od marketinške ili reklamne agencije i samo je „prepakovan“ za medij. Ključni razlog za zabranu ovakve prakse ponovo leži u činjenici da novinarski rad mora da bude zasnovan i da slijedi princip javnog interesa, a ne partikularnih interesa oglašivača.
Sasvim je jasno da mediji generiraju profit od saradnje sa marketinškim agencijama i kroz reklamne i sponzorisane sadržaje i to je sasvim legitimno. Ono što je važno je da javnost bude upoznata s tim i svjesna koja je svrha, odnosno cilj nekog sadržaja kojeg prati u mediju (je li to komercijalni cilj – da se predstavi neki proizvod, roba, usluga, klijent ili je cilj da se javnost o nečemu objektivno informiše).
„Prikriveno oglašavanje predstavlja promotivni sadržaj koji se nalazi u uredničkom dijelu medija, umjesto na mjestu predviđenom za reklame, te je predstavljen kao rad novinara/ke, a ne PR službe klijenta koji se oglašava.“ Prikriveno oglašavanje je zabranjeno, jer dovodi javnost u zabludu.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Jesu li reklamni sadržaji odvojeni od novinarskih?
2. Jesu li reklamni sadržaji označeni kao reklamni?
3. Jesu li sponzorisani sadržaji označeni kao sponzorisani?
4. Je li naveden finansijer sponzorisanog sadržaja?
(Odgovori DA na sva navedena pitanja podraumijevaju da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Poglavlje 5: Odnos medija prema javnosti i vice versa
U ovom poglavlju objašnjena su pravila i procedure vezane za objavu demantija odnosno postupak podnošenja žalbi u skladu s Kodeksom za štampane i online medije BiH kao i značaja transparentnosti rada štampanih i online medija. Poglavlje pruža smjernice novinarima i urednicima o njihovim obavezama prema ispravkama i demantijima, te ističe važnost odgovornosti i transparentnosti u medijskom izvještavanju kako bi se osigurala tačnost, nepristrasnost i zaštita prava pojedinaca na pravično izvještavanje.
Član 10. Objava demantija
Štampani i online mediji imaju obavezu da objave demanti ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: ako su u objavljenom sadržaju informacije neistinite, nepotpune ili netačno prenesene; ako je urednik procijenio da demanti doprinosi tačnosti i nepristrasnosti izvještavanja; ako demanti ukazuje na činjeničnu neosnovanost sadržaja. Novinari i urednici nisu obavezni da objave demanti ako on činjenično ne opovrgava navode iz teksta na koji se demanti odnosi.
Dužina demantija ne može biti veća od dužine originalnog teksta.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Demanti
– Istinitost i tačnost
– Urednička procjena
– Dužina demantija
Šta je važno zapamtiti
U najširem značenju pojma, pravo na demanti je pravo svake osobe da od medija, odnosno odgovornog urednika zahtijeva da se u mediju bez naknade objavi ispravka navoda iz objavljene priče ukoliko smatra da su u njoj informacije neistinite, nepotpune ili netačno prenijete.
Demanti, kao oblik ispravke ili odgovora na objavljeni sadržaj, igra ključnu ulogu u osiguravanju tačnosti i odgovornosti u medijskom izvještavanju. Objavljivanje demantija pokazuje da su mediji spremni prepoznati i javno ispraviti svoje greške, što jača povjerenje javnosti u njihovu vjerodostojnost i odgovornost. Kada se novinrska greška koriguje putem demantija, to pomaže u ispravljanju percepcije javnosti koja bi mogla biti negativno oblikovana ranije objavljenim netačnim informacijama. Ispravljanjem grešaka, mediji omogućavaju građanima da budu informisani što je ključno za demokratsko društvo. Redovno ispravljanje grešaka može dugoročno očuvati i poboljšati reputaciju medijske kuće, koja se tako izdvaja kao odgovoran i pouzdan izvor informacija.
Štampani i online mediji dužni su da objave demanti samo u slučaju kada on ispravlja neistinite, nepotpune ili netačno prenesene informacije. Ako medij objavi vijest koja sadrži netačne informacije o nekoj osobi, organizaciji, ili događaju, dužan je da objavi demanti. Na primjer, ako se u tekstu tvrdi da je određena osoba učestvovala u nezakonitoj aktivnosti, a ta informacija se pokaže neistinitom, mediji je dužan da ispravi ovu grešku. Ako mediji objavi tekst koji ne uključuje sve relevantne činjenice, što dovodi do pogrešnog zaključka ili iskrivljenog prikaza stvarnosti, dužan je da objavi demanti koji će dopuniti i dodatno pojasniti prethodni tekst. Na primjer, ako mediji objavi izvještaj o sudskom postupku, ali izostavi ključne činjenice koje bi promijenile percepciju javnosti o slučaju, dužan je da ispravi izvještaj. Ako mediji prenese informacije iz nekog izvora, ali pritom ih pogrešno interpretira ili izvadi iz konteksta, stvarajući pogrešnu sliku o događaju ili osobi, dužan je da objavi demanti. Na primjer, ako novinar pogrešno citira izjavu političara, čime se mijenja značenje izjave, medij mora objaviti ispravku.
Demanti se ne objavljuje uvijek
Sa druge strane urednik nije uvijek dužan da objavi demanti. To se dešava u situacijama ako demanti ne nudi konkretne dokaze koji bi opovrgli informacije objavljene u tekstu. Ukoliko demanti ne osporava ključne činjenice ili tvrdnje iz originalnog članka, već se odnosi na sporedne ili manje važne detalje koji ne mijenjaju suštinu izvještavanja, urednik može procijeniti da objavljivanje demantija nije nužno. Isto tako ako demanti ne osporava činjenične navode iz originalnog teksta, već samo izražava neslaganje s mišljenjem ili stavom iznesenim u članku, mediji nisu obavezni da ga objave. Na primjer, ako se radi o kolumni ili komentaru koji izražava subjektivno mišljenje, demanti koji osporava to mišljenje, ali ne i činjenice na kojima se temelji, ne mora biti objavljen. Ovo je posebno važno kako bi se spriječila zloupotreba demantija kao alata za ograničavanje slobode govora i kritičkog mišljenja. Konačno, ako urednik procijeni da je demanti pokušaj manipulacije javnošću odnosno skretanja pažnje sa stvarnih činjenica ili je motivisan subjektivnim interesima, a ne istinskom željom za ispravljanjem netačnosti, može odlučiti da ga ne objavi. Urednik će u ovom slučaju procijeniti da objavljivanje demantija ne bi doprinijelo tačnosti i nepristrasnosti izvještavanja, već bi moglo dodatno zamagliti istinu.
Dužina demantija
Dužina i sadržaj demantija trebaju biti proporcionalni dužini i značaju originalnog teksta. To znači da demanti ne smije biti predug ili sadržavati suvišne informacije koje nisu direktno povezane s ispravkom objavljenih navoda. U suprotnom, mediji mogu odbiti objavljivanje demantija ili tražiti skraćivanje teksta prije objave. Proporcionalnost takođe podrazumijeva da demanti ne smije biti upotrijebljen kao sredstvo za dodatno širenje nepotrebnih ili nebitnih informacija, već isključivo za ispravak onoga što je bilo pogrešno.
Rok za objavu
Postoji i vremenski okvir unutar kojeg se demanti treba podnijeti, a mediji ga trebaju objaviti u razumnom roku nakon što prime zahtjev. U online medijima, demanti se obično objavljuje na istoj stranici ili rubrici gdje je objavljen i originalni tekst, dok se u štampanim medijima demanti objavljuje u sljedećem broju.
Ispravno postupanje s demantijima je ključni aspekt odgovornog novinarstva. Mediji moraju biti otvoreni za ispravljanje vlastitih grešaka, ali isto tako moraju osigurati da demantiji budu u skladu s principima tačnosti, relevantnosti i proporcionalnosti. Na taj način, demanti služi kao alat za unapređenje kvalitete informisanja, osiguravajući da čitaoci dobiju potpune, tačne i nepristrasne informacije. Konačno, poštovanje ovih principa doprinosi povjerenju između medija i javnosti, jačajući kredibilitet i profesionalnost novinarske profesije.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li objavljeni sadržaj sadrži neistinite, nepotpune ili netačno prenesene informacije?
2. Da li sam procijenio da demanti doprinosi tačnosti i nepristrasnosti izvještavanja?
3. Da li demanti ukazuje na činjeničnu neosnovanost sadržaja?
4. Da li je dužina demantija odgovarajuća u odnosu na dužinu originalnog teksta?
(Odgovori DA na sva navedena pitanja podraumijevaju da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 22. Transparentnost štampanih i online medija
Štampani i online mediji na prigodnom će mjestu sadržavati: naziv, adresu, broj telefona i elektronsku adresu i kontakte odgovornog izdavača i urednika, kojima mogu biti upućivane žalbe i prigovori na pisanje štampanih i online medija.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Javna dostupnost
– Kontakt informacije
– Impresum
Šta je važno zapamtiti
Isticanje osnovnih podataka o medijima ključan je za transparentnost i odgovornost. Ove informacije omogućavaju korisnicima da lako identifikuju izvor, uspostave kontakt za žalbe ili dodatne informacije, te poboljšavaju povjerenje u medije. Mediji su obavezni da redovno ažuriraju ove podatke kako bi bili tačni i dostupni.
Osnovni podaci koje mediji moraju istaknuti uključuju:
• Naziv medija: Jasno prikazan radi brze identifikacije izvora.
• Fizička adresa: Za fizičke žalbe i zahtjeve.
• Telefonski broj i elektronska adresa: Za brz i jednostavan kontakt.
• Kontakt informacije odgovornog izdavača i urednika: Za obraćanje u vezi s pritužbama i dodatnim informacijama.
Podaci trebaju biti jasno istaknuti na odgovarajućim mjestima kao što su footer na online medijima ili uvodne stranice štampanih medija.
Jedan od ključnih problema, posebno u online medijima, je nedostatak impresuma, odnosno osnovnih informacija o mediju, što otežava korisnicima prepoznavanje izvora informacija i uspostavljanje kontakta za žalbe ili dodatne upite. Osim toga transparentnost uredničke i vlasničke structure je ključna za prepoznavanje načina finansiranja medija i potencijalnih političkih i ekonomskih uticaja na njihov rad. Otkrivanje izvora sredstava i strukture vlasništva pomaže u razumijevanju mogućih pritisaka i uticaja na uređivačku politiku medija, čime se osigurava veća odgovornost i povjerenje u medijski sadržaj.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li su osnovne informacije o mediju jasno navedene?
2. Da li su kontakt podaci odgovornog izdavača i urednika istaknuti?
3. Da li su informacije postavljene na vidljivo i prigodno mjesto?
(Odgovori DA na sva navedena pitanja podraumijevaju da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Član 23. Žalbe
Podnosilac žalbe, koji tvrdi da je u izvještavanju došlo do kršenja odredaba ovog kodeksa, prije podnošenja žalbe obratit će se izdavaču ili uredniku odgovornom za štampani ili online medij o kojem se radi i zatražiti objavu ispravke u tekstu ili objavu demantija.
Podnosilac žalbe dužan je da se obrati izdavaču ili odgovornom uredniku u štampanom mediju sa zahtjevom za objavu ispravke ili demantija u roku od 30 dana od dana objave teksta na koji se žali.
Ako se žalba odnosi na tekst objavljen u online mediju, podnosilac žalbe zahtjev za ispravku teksta ili demanti može uputiti sve dok je tekst dostupan u online mediju.
Da bi se odlučivalo po žalbi u smislu povreda odredaba ovog kodeksa, žalba mora sadržavati precizan citat ili citate za koje žalitelj tvrdi da su povrijedili Kodeks, kao i jasan i precizan tekst ispravke ili demantija koji ne smije biti duži od novinarskog teksta koji je predmet žalbe.
Ključne riječi ovog člana Kodeksa:
– Obaveza kontaktiranja
– Rokovi
– Preciznost
Šta je važno zapamtiti
Prvi korak za podnosioca žalbe je da se obrati izdavaču ili odgovornom uredniku medija koji je objavio sporni sadržaj. Ovaj korak je ključan jer pruža mediju priliku da razmotri žalbu i ako je potrebno, ispravi greške ili objavi demanti. Kontakti za izdavača ili urednika, uključujući njihova imena, e-mail adrese i brojeve telefona, trebaju biti jasno navedeni na dostupnom mjestu u mediju, kao što je u podnožju stranice za online medije ili u uvodu za štampane medije.
Ako se žalba upućuje štampanom mediju, podnosilac žalbe mora to učiniti u roku od 30 dana od datuma kada je sporni tekst objavljen. Na ovaj način se obezbjeđuje da žalba bude razmotrena u vremenskom okviru kada je sadržaj još relevantan i aktuelan. Za online medije, ne postoji precizan rok za podnošenje žalbe tj žalbu je moguće dostaviti sve dok je tekst još dostupan na internetu. Ovo omogućava fleksibilnost za podnosioca žalbi, jer sadržaj na internetu može biti dostupan duže vrijeme.
Sadržaj žalbe
Da bi žalba bila razmatrana, treba sadržavati tačne citate iz originalnog teksta i precizna obrazloženja o tome koji članovi kodeksa su prekršeni i na koji način. Citati moraju biti jasno označeni kako bi medij mogao identifikovati i analizirati konkretne dijelove u vezi s žalbom. Takođe, žalba treba uključivati jasan i precizan tekst ispravke ili demantija, koji ne smije prelaziti dužinu originalnog teksta.
Nakon što je žalba zaprimljena urednik medija treba pažljivo procijeniti sadržaj žalbe kako bi utvrdio da li je došlo do kršenja Kodeksa. Ako se utvrdi da je žalba opravdana, mediji je dužan objaviti ispravku ili demanti kako bi ispravio netačne ili nepotpune informacije. Ova objava treba biti jasno označena kao ispravka ili demanti i objavljena na istom mjestu ili u istom formatu kao originalni tekst, kako bi čitaoci mogli lako primijetiti promjene. Ako žalba nije napisana na način da ne sadrži potrebne elemente ili ako je prekasno podnesena, mediji može odbiti žalbu. Mediji trebaju jasno iskomunicirati razloge odbijanja žalbe kako bi se osigurala transparentnost u procesu.
Uspostavljanje jasnih procedura za podnošenje žalbi i ispravke pomaže u održavanju novinarske etike i povjerenja javnosti u medije.
Check lista/pitanja za provjeru:
1. Da li je podnosilac žalbe prvo kontaktirao izdavača ili urednika?
2. Da li je žalba podnesena unutar predviđenog roka?
3. Da li žalba sadrži precizne citate i odgovarajući tekst ispravke ili demantija
(Odgovori DA na sva navedena pitanja podraumijevaju da je ispoštovan ovaj član Kodeksa)
Završna riječ: profesionalizam i etičnost kao vodilja bh. novinarstva ne samo u štampanim i online medijima
Kodeks za štampane i online medije u Bosni i Hercegovini kreiran je kako bi se u koncept samoregulacije ugradili svi važni elementi i aspekti medijskog djelovanja, koji treba da osiguraju profesionalizam i etično djelovanje štampanih i online medija.
Ne postoji, naravno, jedinstvena i jednoznačna definicija medijskog profesionalizma, ali postoji opća saglasnost da on podrazumijeva činjenje maksimalnih napora da se ispoštuje pravo javnosti na kvalitetno informisanje, osigura da je u prvom planu javni interes i da se društveni procesi,fenomeni i akteri tretiraju na fer i odgovoran način. Prihvatajući Kodeks, izdavači, urednici i novinari štampanih i online medija obavezuju se na najviši nivo profesionalizma u svom radu i prihvataju obavezu da preispitaju i, ukoliko je potrebno, koriguju svoje sadržaje ukoliko im je ukazano na kršenje nekog od članova Kodeksa.
Nadalje, poštovanje Kodeksa podrazumijeva i primjenu najviših etičkih normi i standarda, što uključuje poštovanje načela za ispravan i pošten rad u novinarstvu.
“Na osnovu ovog glavnog cilja, moguće je dati jednu sintezu (Bertrand, 2007: 45) iz mnoštva etičkih kodeksa u novinarstvu, posebno u odnosu na određenje opšte strukture i sadržine kodeksa, tj. ktiterijuma na kojima se temelji sama profesija novinara:
1. Temeljne vrednosti:
– poštovanje života;
– podstrek za razvoj solidarnosti među ljudima;
2. Temeljne zabrane:
– da se ne laže;
– da se ne prisvaja tuđe dobro;
– da se ne nanosi nepotrebna bol.
3. Novinarska načela:
– da se bude kompetentan (samopouzdanje, ali i spremnost da se priznaju sopstvene greške);
– da se bude nezavisan s obzirom na ekonomske, političke i intelektualne snage;
– da se ne pravi ništa šta bi umanjilo poverenje javnosti u odonosu na medije;
– da se ima široka i duboka definicija pojma informacije (da ne bude ograničena samo na ono što je očigledno, zanimljivo i površno);
– da se dostavlja tačan, potpun i razuman izveštaj o svom radu;
– da se bude na usluzi svim zajednicama (bogati/siromašni, mladi/ stari, levica/desnica …); – da se brane i podstiču ljudska prava i demokratija;
– da se radi na unapređenju društvene sredine.”
Treba naglasiti kako sve navedene etičke norme, kao profesionalni standardi, (treba da) važe za sve medije, ne samo štampane i online medije, budući da su profesionalizam i etičnost osnov svake, a posebno novinarske profesije, neovisno o platformi na kojoj se predstavljaju njeni „proizvodi“ – vijesti, informacije i ostali medijski sadržaji. Iz tog razloga ovaj Priručnik može biti od koristi i novinarima i urednicima elektronskih medija, kao i studentima novinarstva i istraživačima koji se bave medijskom analitikom.
Radovat će nas ukoliko Priručnik inspiriše druge autore da na sličan način istraže i pojasne i druge normative iz područja medija i medijske djelatnosti u Bosni i Hercegovini i tako doprinesu njihovom boljem razumijevanju u profesionalnoj zajednici, stručnoj i općoj javnosti.
Literatura/Izvori za dodatno čitanje:
1. Alvin Dej , L. (2004). Etika u medijima: Primeri i kontroverze. Libra.
2. Bogdanić, A. (2010). Ogledi iz komunikologije. Komunikološki koledž.
3. Božović, D. (2017). Novinarska etika i sekundarna viktimizacija u štampanim medijima u Srbiji. CM: Communication and Media, 12(40), 37–66.
4. Car, V., Matović, M., & Turčilo, L. (2013). Mediji i javni interes. Hans Seidl Fondacija.
5. Carver, R. (2015). Uputnice i priručnik za obuku za Europu: Sloboda izražavanja, zakon o medijima i novinarska kleveta. Media Legal Defence Initiative.
6. Dej, L. A. (2008). Etika u medijima: primeri i kontroverze. Čigoja.
7. Donev, D., & Vojinović, M. (2017). O nespornom značaju etičkih kodeksa u novinarstvu. CM: Communication and Media, XVII(2), 273–286. Retrieved from https://typeset.io
8. Džihana, A. (2022). Medijsko pravo: Okvir za slobodno i odgovorno djelovanje medija. Centar za promociju civilnog društva.
9. Haraszti, M. (2008). The media self-regulation guidebook: All questions and answers. Office of the Representative on Freedom of the Media, Organization for Security and Co-operation in Europe (OSCE).
10. Hrnjic Kuduzovic, Z. (2022). Samoregulacija i koregulacija medija. In A. Džihana (Ed.), Medijsko pravo: Okvir za slobodno i odgovorno djelovanje medija (pp. 91–123). Centar za promociju civilnog društva.
11. Huremović, L. (2020). Etički i profesionalni pristup kao stub novinarstva. BalkansMedia. Retrieved from https://balkansmedia.com
12. Kojić, T. (2018). Govor mržnje u praksi Evropskog suda za ljudska prava. Žurnal za kriminalistiku i pravo, 23(3), 311–330.
13. Kovach, B., & Rosenstiel, T. (2014). The elements of journalism: What newspeople should know and the public should expect.
14. Kunczik, M., & Zipfel, A. (Eds.). (1998). Uvod u publicističku znanost i komunikologiju. Zaklada Friedrich Ebert.
15. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. (2013–2024). Hrvatska enciklopedija (mrežno izdanje).
16. Low Stanic, A. (2014). Predrasuda i prikazivanje Roma u medijima: Može li jedna televizijska emisija povećati međugrupnu toleranciju? Društvena Istrazivanja, 23(2), 303–325.
17. Malović, S. (2004). Ima li granice slobodi medija? Politička misao, 41(1), 32–41.
18. Malović, S. (2005). Osnove novinarstva. Golden Marketing – Tehnička knjiga.
19. McQuail, D. (2005). Mass communication theory. SAGE Publications.
20. Medijska i informacijska pismenost. (n.d.). Što su dezinformacije? Retrieved from https://medijskapismenost.ba
21. Mîrza, R. (2021). Regulation and self-regulation: Two pieces of the puzzle for a healthy media landscape in Moldova (Policy brief No. 15). Media Enabling Democracy, Inclusion and Accountability in Moldova (MEDIA-M) project. Retrieved from https://freedomhouse.org/sites/default/files/2021-09/MEDIA-M-No%2015-Regulation-and-Self-Regulation.pdf
22. Mugoša, N., & Gazivoda, S. (2021). Zaštita novinarskih izvora. Centar za građansko obrazovanje. Retrieved from https://cgo-cce.org
23. Plevnik, D. (2003). Praksa etičkog novinarstva. VBZ.
24. Pregrad, J., & Štambuk, M. (2022). Što je to javni interes i koju ulogu i moć u tome imaju mediji. Zagrebačko psihološko društvo. Retrieved from https://zgpd.hr
25. Radojoković, M., & Miletić, M. (2005). Komuniciranje mediji društvo. Čigoja.
26. Raskrinkavanje. (n.d.). Prikriveno oglašavanje. Retrieved from https://raskrinkavanje.ba
27. Rondić, A. (2014). Medijski nastup(ati): Smjernice za rad s medijima. FES. Retrieved from https://fes.de
28. Sokol, A. (2023). Dobre osnove, ograničena primjena: Samoregulacija medija u Bosni i Hercegovini. Fondacija “Mediacentar”.
29. Srdić, M. (2012). Kleveta u sudskoj praksi. In M. Halilović & A. Džihana (Eds.), Medijsko pravo u Bosni i Hercegovini (pp. 134–179). Internews u Bosni i Hercegovini.
30. Tadić-Stojisavljević, S., & Trlin, D. (2021). Govor mržnje online i u drugom javnom prostoru. Centar za edukaciju sudija i tužilaca Federacije Bosne i Hercegovine.
31. Turčilo, L. (2017). Online portali u BiH: Vjerodostojnost na kušnji. Mediacentar. Retrieved from https://mail.media.ba/bs/mediametar/online-portali-u-bih-vjerodostojnost-na-kusnji
32. Turčilo, L. (2019). Govor mržnje u javnom prostoru: Opasnost za pojedinca, društvo i demokratiju. Retrieved from https://bhnovinari.ba/wpcontent/uploads/2019/10/Govor-mrznje-BOS..pdf
33. Turčilo, L. (2021). Demanti kao pravo na ispravku objavljene informacije, a ne forma polemike s medijem koji je informaciju objavio. Center for Investigative Reporting (CIN).
34. Udovičić, R. (2007). Odnosi s javnostima i novinarstvo: Informatori sa različitim ciljevima. Media Plan Institut.
35. Vijeće za štampu. (n.d.). Kodeks za štampane i online medije Bosne i Hercegovine. Retrieved from https://vzs.ba
36. Vučetić, V. (2024). Challenges of the digital disinformation era in Bosnia and Herzegovina. In P. Balažič & L. Brglez (Eds.), The MIRAGE of truth: Complexities and challenges of disinformation in the Western Balkans (pp. 8–14). Centre for European Perspective. Retrieved from https://www.cep.si/wp-content/uploads/2024/06/CEP-Grajenje-odpornosti-druzbe_FINAL.pdf
37. Wilkins, L., & Coleman, R. (2004). The moral media: How journalists reason about ethics. Routledge.
38. Zgrabljić Rotar, N. (Ed.). (2005). Medijska pismenost i civilno društvo. Media Centar. Retrieved from https://media-centar.ba
39. Zufić Dujmović, S., Kuktoraitė, E., Paganis, P., Theofilopoulos, T., & Vajagić, N. (2019). Media reporting and reference guide on LGBT issues. KMOP Social Action and Innovation Center & Colour Youth Athens LGBTQ Youth Community.
Autori
Lejla Turčilo
Dr. sci. Lejla Turčilo redovna je profesorica na Odsjeku Komunikologija/Žurnalistika Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje predaje predmete: Teorija medija, Online novinarstvo i Mediji i politika na dodiplomskom i master studiju i predmet Mediji i komunikacije u dobu post-istine na doktorskom studiju. Studije do nivoa doktorata završila je na Univerzitetu u Sarajevu, a stručno usavršavanje prošla je na Univerzitetu Oxford, UK i kao International Visitors Fellow u Sjedinjenim Američkim Državama. Objavila je četiri autorske knjige, osam koautorskih knjiga, kao i jedan priručnik i pet istraživačkih publikacija. Objavila je više od četrdeset naučnih i stručnih radova u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, SAD i Kolumbiji. Učestvovala je u više od pedeset naučnih i stručnih konferencija, simpozija i kongresa u Bosni i Hercegovini i inostranstvu. Šefica je Odsjeka Komunikologija/Žurnalistika na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Polje interesovanja joj je online komunikacija, interkulturalna komunikacija, medijska pismenost, te medijske slobode.
Vuk Vučetić
Dr Vuk Vučetić je vanredni profesor na Katedri za novinarstvo i politikologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočom Sarajevu. Diplomu diplomiranog novinara je stekao na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu kao student prve generacije studenata ovog studijskog programa. Master i doktorske studije iz komunikologije završio je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Član je Žalbene komisije Savjeta za štampu i online medije BiH. Objavio je jednu autorsku i dvije koautorske knjige i više istraživačkih publikacija i naučnih radova. Učestvovao je na više naučnih i stručnih konferencija u BiH i regionu. Njegova sfera interesovanja su savremeni mediji, medijska pismenosti, politička komunikacija i novinarstvo.