Održan seminar „Sudstvo i samoregulacija medija“, Sarajevo, 28.09.2013.

VIJEĆE ZA ŠTAMPU U BOSNI I HERCEGOVINI
realizovalo

Seminar za predstavnike sudstva  
SUDSTVO I SAMOREGULACIJA MEDIJA
Član 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda
i praktična primjena Zakona o zaštiti od klevete u BiH

Vijeće za štampu u BiH uspješno je realizovalo još jednu u nizu edukativnih aktivnosti namijenjenih predstavnicima sudstva i medija. Seminar „Sudstvo i samoregulacija medija“,održan 28.09.2013. godine, u Sarajevu, organizovan je u okviru projekta Vijeća Evrope u BiH  „Promocija profesionalizma i tolerancije u medijima u Bosni i Hercegovini“. Tema je bila „Član 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i praktična primjena Zakona o zaštiti od klevete u BiH“. Seminar je okupio 46 predstavnika sudstva, tužilaštva i medija, članove Žalbene komisije Vijeća za štampu u BiH, te predstavnike Vijeća Evrope u BiH.

Seminar su otvorile gđa Ljiljana Zurovac, Izvršna direktorica Vijeća za štampu u BiH i gđa Mary Ann Hennessy, šefica Ureda Vijeća Evrope u BiH.

Smjernice Evropskog suda za ljudska prava

Ključne smjernice Evropskog suda za ljudska prava tiču se sledećih kriterijuma:
Proporcionalnost kompenzacije i kazne: Evropski sud jasno naglašava da se u smislu dodjeljivanja odštete uvijek treba fokusirati na navodnu štetu koju je pretrpjela oklevetana osoba. Takođe, treba biti ostvaren odgovarajući balans. Opšta pravila nalažu da kompenzacija ili kazna mora biti proporcionalna uzimajući u obzir štetu koja je nanesena ugledu i kompenzacija ili kazna mora biti proporcionalna uticaju na novinara ili medij koji je u pitanju.
Javne ličnosti moraju tolerisati veći stepen kritike: Ovaj princip se odnosi na političare, državne službenike, velike korporacije i privatne ličnosti koje pristupe sferi javnog života.
Činjenice vs mišljenje: Sudovi moraju praviti razliku između iskaza činjenica i iskaza mišljenja. Nije moguće dokazati tačnost mišljenja, iako novinari moraju imati na raspolaganju činjenice na kojima temelje svoje mišljenje.
Ponavljanje klevetničkih navoda izrečenih od strane drugih: U principu, novinari ne bi trebali biti odgovorni za navode u njihovim intervjuima. Pod određenim okolnostima, novinari mogu zasnivati svoje komentare na pričama koje se mogu čuti među građanima.
Pravo na grešku: Štampi bi trebalo biti dozvoljeno da objavljuje priče koje su u javnom interesu, uz uslov da se novinari“ ponašaju dobronamjerno kako bi dali tačne i pouzdane informacije u skladu sa novinarskom etikom”. Ovo su ključni elementi odgovornog novinarstva: treba se oslanjati na novinare koji obavljaju svoj posao dobronamjerno i u skladu sa profesionalnom etikom.
Kontekst: Uvijek treba uzeti u obzir kontekst, nikad pojedinačne, izolovane izjave
Javni interes: Javni interes sadržaja publikacije je ključan.
Takođe, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu vrlo jasno naglašava da bi se krivični procesi protiv osoba za koje se navodno tvrdi da su davali klevetničke izjave morali koristiti samo kao krajnji mogući mehanizam.
-Uvijek se preferencija daje građanskom postupku, a tek kad su iscrpljeni svi mogući načini i samo u krajnjim situacijama se može pribjeći krivičnim procesima – objasnila je gđa Jansen.

Primjena Zakona o zaštiti od klevete u BiH

Bosna i Hercegovina je prva zemlja Zapadnog Balkana koja je dekriminalizovala klevetu. Zakon o zaštiti od klevete u Republici Srpskoj je usvojen 2001. godine, u Federaciji BiH godinu dana kasnije, a u Brčko Distriktu BiH 2003. godine. Ipak, i nakon decenije od usvajanja ostaje problem ujednačavanja sudske prakse u primjeni Zakona o zaštiti od klevete u BiH, izazov usklađivanja domaće sa sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, te brojne dileme u tumačenju i dosljednoj primjeni Zakona o zaštiti od klevete.

 -Naši Zakoni o zaštiti od klevete su zasnovani na najvišim demokratskim standardima i Članu 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, ali je problem u primjeni. Takođe, ostaje nekoliko ključnih dilema, na primjer, ko je odgovoran – autor izjave ili autor priloga, ili možda i jedan i drugi? Zatim,  na kome je teret dokazivanja – na tuženom ili tužitelju? Evropska praksa kaže da je teret dokazivanja na tužitelju, podnosilac tužbe treba da dokaže da je oklevetan, a ne da novinar dokazuje da nije oklevetao. Naša sudska praksa je suprotna – ocijenila je gđa Borka Rudić, generalna tajnica Udruženja/Udruge BH novinari predstavljajući rezultate analize “Deset godina primjene Zakona o zaštiti od klevete u BiH”. 

Gđa Rudić je saopštila i vrijedne statističke podatke – od 2006. do 2012. godine u BiH je podnijeto ukupno 640 tužbi za klevetu, od toga protiv novinara i vlasnika medija oko 520. Najviše tužbi je podnijeto u Sarajevu, mnogo manje u Banja Luci, u Mostaru 11, u Brčkom 9.
-Imali smo odštetne zahtjeve i od milion maraka, ali su se sa uvođenjem sudske takse na bazi visine odštetnog zahtjeva ovi iznosi sveli na razumne okvire. Sada se odštetni zahtjevi kreću u iznosima od 5.000 – 10.000 konvertibilnih maraka, a prosječni presuđeni iznosi se kreću od 1.000 – 5.000 konvertibilnih maraka. Najveći presuđeni odštetni zahtjev u BiH iznosio je 20.000 konvertibilnih maraka – kazala je gđa Rudić.

Praktična iskustva bh medija

O praktičnim iskustvima bh. medija sa tužbama za klevetu, sudskim procesima i primjeni Zakona o zaštiti od klevete govorila je gđa Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica dnevnog lista “Oslobođenje”. 

-Moj dominantan utisak sa procesa koji se vode protiv “Oslobođenja” po tužbama za klevetu jesu nalazi psihijatrijskog vještačenja duševnih bolova podnosilaca tužbe i nedopustivo dugo trajanje suđenja. Naravno, ne kažem da su samo sudovi krivi, znam da su pretrpani predmetima, ali nisam sigurna i da nema svjesnog odugovlačenja. Takođe moram istaći da je do danas ostao nepoznat ishod istraga napada na novinare i medije koji su se desili od 1996. godine do danas, a bilo ih je više desetina – istakla je gđa Selimbegović.