Autorica: Alena Beširević
Mogu li mediji biti bolji od društva? Gdje prestaje sloboda, gdje počinje odgovornost, a gdje sloboda jednoga narušava slobodu drugoga? Učimo li? U eri ekspanzije online medija, koji su preuzeli primat u pružanju informacija, sloboda i odgovornost medija postaju teme o kojima se sve više debatuje, a razumijevanje ovih pojmova i primjena u praksi polako gube na važnosti. I tradicionalni mediji u svijetu suočavaju se sa problemima zbog kojih im nije garantovano potpuno uživanje medijskih sloboda. Razlozi su često vezani uz izvore finansiranja i održavanje ekonomske stabilnosti.
Mediji u Bosni i Hercegovini suočavaju se, također, sa nizom izazova. Iako je naša zemlja prema mjerenju indeksa slobode medija Reportera bez granica napredovala za tri mjesta, te se ove godine našla na 62. mjestu liste od ukupno 180 zemalja koje su obuhvaćene izvještajem, stanjem u medijima ne možemo biti zadovoljni.
Pritisci na medije
Čak ni činjenica da smo, prema istom indeksu, u povoljnijem položaju od zemalja u regionu ne smije biti olako shvaćena. “To nije odraz pravog stanja, budući da oni uzimaju u obzir i zakonsku regulativu koja je kod nas prilično dobra. Svjesni smo koliko pritisaka na medije imamo i koliko se politički subjekti grabe oko toga ko će preuzeti koji medij ne bi li imao što bolju produkciju samoga sebe pred i u toku izbora. Nažalost, ni javni servisi koji bi morali biti neutralni i u službi građana nisu toga pošteđeni. Oni su, čini mi se, pod najvećim udarom. Što onda reći o privatnim medijima koji imaju pravo birati hoće li biti desni, lijevi, neutralni ili nešto drugo. Dakle, nismo baš u najboljoj situaciji.”, navodi Ljiljana Zurovac iz Vijeća za štampu u BiH.
O indeksu stanja slobode medija i boljem plasmanu BiH u odnosu na zemlje regiona urednica media.ba, online magazina Mediacentra Sarajevo, Elvira Jukić-Mujkić kaže da to nije odraz poboljšanja stanja medijskih sloboda u BiH. “To što je stanje u zemljama u regionu gore ne znači da je BiH napredovala. Može samo da znači da je sloboda medija u regionu ugroženija.”, navodi Jukić-Mujkić.
O slobodi često ne možemo govoriti u smislu apsolutnosti. Ona je ograničena, prvenstveno odgovornošću prema zajednici, ali i tačkom u kojoj sloboda jednoga narušava slobodu drugoga. Novinar i kolumnista Al-Jazeere Dragan Bursać mišljenja je da nigdje na svijetu ne postoji sloboda medija. On ističe da samo pojedinac može biti slobodan. “Medij je slobodan onoliko koliko gazda dozvoli. To je od Francuske do Aljaske tako. Možemo govoriti samo o slobodnim pojedincima. To je univerzalno u svijetu. Vi se borite za slobodu kao pojedinac, pa onda i kao novinar.”, stav je Bursaća.
Novinari, s druge strane, rade u jako lošim ekonomskim uslovima, honorarno ili na crno. S obzirom na takav socijalni status, ne mogu ni imati preveliku moć. Zbog toga je diskutabilna tvrdnja da slobodu medija možemo staviti samo na novinarska pleća ili je tražiti u ekscesima novinarske hrabrosti. Tu je negdje, prema riječima Ljiljane Zurovac, i jedan od uzroka ugroženosti slobode medija. “Kada je novinar materijalno ugrožen, mnogo je lakše manipulirati njime. Zbog toga novinari, usudit ću se reći, nekada zanemare i profesionalne standarde kako ne bi bili ugroženi.”, navodi Zurovac.
U Bosni i Hercegovini postoje mediji koji uređivačkom politikom pokazuju da su zavisni od neke političke opcije. Izvještaj Evropske komisije, objavljen u aprilu 2018. godine, potvrđuje da je u BiH zabilježen nastavak političkog i finansijskog pritiska na medije. “I novinari su podijeljeni. Čak i oni koji su nezavisni, kada istražuju važne teme, često budu optuženi da su na nečijoj strani. U BiH postoji nekoliko medijskih grupa koje rade za neke političke opcije, ali to se obično veže uz izvore finansiranja. Zbog toga je jako važno znati ko finansira koji medij.”, navodi Jukić-Mujkić.
Vlasnička struktura direktno odlučuje o tome kakva će biti uređivačka politika medija. “Tako je i u SAD-u, Kini i Rusiji. Vlasnik medija odlučuje šta će pisati između korica. Novinari samo treba da odluče da li pristaju na to ili ne. Problem je to što ne postoji transparentnost medijskog vlasništva i tu se razlikujemo od ostatka svijeta. Još se ne zna da li je vlasnik lokalni pumpadžija, političar ili tajkun. Nije sporno da se ljudi koji imaju silne vile, kuće, ljubavnice potpišu i kao vlasnici medija. Licemjerno je samo to da sve na svijetu znate, a ne znate ko je vlasnik medija. Tu je Balkan, u odnosu na razvijena društva, specifičan.”, navodi Bursać.
Ekonomski i društveni aspekt koji kreira uslove za rad novinara zbog neefikasnog pravosudnog sistema ne može biti garancija slobodi medija, niti zaštititi novinarska prava. “Zakon o radu štiti radna prava novinara, ali ne postoji zakon koji se odnosi samo na novinare. Ako zakonom budemo propisivali šta i kako novinar smije, to će biti poništavanje slobode. Moramo paziti šta hoćemo.”, navodi Zurovac.
Ono što hoćemo je zdravo demokratsko društvo u kojem će sloboda medija biti zagarantovana. Društvo koje bi bilo u stanju da prepozna devijacije i koje bi otvaralo debate. No, u eri ekspanzije medija često se poseže za žutilom, čime se izbjegavaju pitanja koja su važna za razvoj društva. Osim senzacionalizma i žutog tiska, u bh. medijskom prostoru nailazimo na problem pluralizma medija. “Problem je što imamo veliki broj medija i internet-portala, a nemamo pluralizam informacija.”, navodi Jukić-Mujkić.
Medijski prostor u BiH je, prema riječima Zurovac, kontaminiran spinovima, propagandom i manipulativnim tekstovima u kojima su često izrečene poluistine. “Toliko je rijetko da u masi medija pročitate originalan tekst. Kažu da ljudi nemaju više strpljenja čitati duge tekstove. Daj im kvalitet, pa ćeš vidjeti da li oni imaju strpljenja.”, konstatuje Zurovac.
Buduća publika
No, mišljenja o tome da li je zadatak medija da edukuju često su podijeljena. Bursać smatra da mediji nemaju edukativnu ulogu u društvu. “Medije treba pustiti. Kakvi su – takvi su. Ne treba etablirati ni pojavu šunda i kiča u medijima. Oni su tu odvajkada, samo je sada taj sadržaj vidljiv i tako je svugdje u svijetu. Samo se mi možda pomalo pretvaramo da smo neki elitisti, a nismo. Pretvaramo se da nam je narod mnogo pametniji nego što jeste. Svugdje u svijetu se zna koji postotak ljudi čita naučne časopise, a koji žutilo. Tako će biti i kod nas i mi tu ne možemo ništa uraditi, jer to nije posao medija. Mediji informišu ili preko kolumnista daju svoje mišljenje, dok za edukaciju postoje drugi ljudi i druge institucije.”, navodi Bursać.
Zurovac smatra da je rješenje u uvođenju predmeta medijske pismenosti u škole. “Neophodno je u obrazovni sistem uključiti ozbiljnu edukaciju medijske i digitalne pismenosti i na taj način graditi buduću publiku.”, mišljenja je Zurovac.
Situacija pod našim medijskim nebom, trenutno, nije ni blizu ideala. A kako su mediji, oduvijek i svugdje, odraz društva, oni nam pokazuju da naše društvo nije zrelo. Potpuno je nesvjesno važnosti medijskih sloboda, pluralizma informacija, slobode interneta, društvenog dobra i odgovornosti. Stoga je danas, više nego ikada prije potrebno otvarati debate o stanju medijskih sloboda, educirati mlade i podržavati one koji se bore za napredak.
