Medijska samoregulacija kao alat za podizanje svijesti o etici i odgovornosti medijskih vlasnika
Autor: Zdravko Čupović
Odstupanja od profesionalne novinarske etike nisu jedini problem u Bosni i Hercegovini. Ali ukoliko novinarstvo umjesto stuba demokratije postane stub srama, postaće jedan od najvećih, ako već i nije. Međutim, postavlja se pitanje koliko je moguće biti etičan u društvu koje obiluje neetičnošću u gotovo svim sferama? Koliko je i zašto važna samoregulacija u medijima i zašto država mora prepoznati značaj Vijeća za štampu i participirati u njegovim troškovima.
Zekerijah Smajić, doajen bh novinarstva, sa bogatim prijeratnim, postratnim, ali i međunarodnim iskustvom, kaže da ga prvo osobno profesionalno iskustvo poučava da su “profesionalna samoregulacija u medijskom životu i etika kao dvije temeljne vrijednosti žurnalizma, na jednom te istom kolosjeku, da vode ka istom cilju i da su u svojevrsnom ireverzibilnom procesu iz kojega se generiraju i profesionalizam i odgovornost i kredibilnost javne riječi”. Odmah potom dodaje i da mu je druga iskustvena spoznaja da su individualna samoregulacija i etičke vrijednosti u novinaru(ki) u izravnoj korelaciji, a formula je sljedeća: što je neka medijska jedinke moralnija – samoregulacija je efikasnija, a profesionalizam novinara i medija je na višoj razini.
“Moja treća i najvažnija iskustvena spoznaja je da moralne vrijednosti medijskih aktera čine temelj svakog časnog, profesionalnog, odgovornog i kredibilnog novinara i novinarstva kao zanata. Profiterstvo, gramzivost, društvena i kulturna dekadencija, neiskrenost, zavist, osvetoljubivost, ratobornost, lažni patriotizam… sve su to samo posljedice globalnog moralnog sunovrata. Ovakve posljedice nisu, niti su u današnjem ‘globalnom selu’ mogle zaobići ni naše krajeve, niti ‘naše’ novinarstvo. Niti će zaobilaziti u budućnosti. Svi smo mi u istom loncu i pod istim poklopcem globalnih moćnika.”, navodi Smajić.
Iz svega navedenog se nameće pitanja kako se onda boriti protiv takvih pošasti globalizacije? Kako razviti osobni imunitet protiv fabrika laži? Kako ne biti samo piskaralo, već postati karijeran i častan medijski profesionalac? “Tako veličanstvene ciljeve mogu dostići samo moralna, poštena i samoodgovorna društvena bića. A moral se ne kupuje na pijacama. Poštenje se ne stječe na univerzitetima. Niti se samoodgovornost zatiče u redakcijama. Moralnost, poštenje i samoodgovornost se razvijaju još iz embrija, preuzimaju od roditelja, uči u porodici, komšiluku i u osnovnoj školi. Sve poslije toga je prekasno za moralnu paradigmu onih koji ‘morališu’ putem medija.”, navodi naš sagovornik.
Za svoj lični kriterijum, Smajić kaže da je nepromjenjiv od kako “diše” za ovu, kako kaže, društveno najodgovorniju, profesiju, a taj kriterijum je da onaj ko želi biti “glasnogovornik” društva i vremena u kojem djeluje, mora biti iznadprosječno moralan uz napomenu da njegovu hipotečku formulu znaju svi njegovi uspolenici, saradnici, kolege, studenti. “Sve moje mlade koleginice i kolege, svi moji uposlenici, saradnici, studenti i prijatelji znaju napamet koja je to moja hipotetička formula: ako je prosječna moralnost, primjerice, nekakvih 100 etosa ili moralosa (moje fiktivne jedinice mjere za moralnost), svako onaj tko se ima namjeru baviti novinarstvom ili to već radi, morao bi biti s minimalnim koeficijentom moralnosti od makar 120 zamišljenih jedinica. Zbog toga je toliko i važna procedura selekcije za ovo časno i društveno odgovorno zanimanje. Umjesto prihvatanja u novinarske redove svakog ko je umislio da se može baviti novinarstvom, nužno bi se bilo vratiti nekadašnjim psihotestovima, testovima opće informiranosti, znanja i provjeri ljudskih i zanatskih predispozicija.”, kaže on.
Drugo načelo kojeg se drži je da nikada sebe kao novinara ne smije slagati u interesu urednika, medija ili javnosti, te da nikada ne pođe iz redakcije kući u dilemi da li je nečije prezime i ime, namjerno ili nehotice, medijski zloupotrijebio, jer čvrsto vjeruje da niti jedan novinar na svijetu nema pravo poigravati se s tuđim sudbinama!
“Svima koji to žele znati je poznato da samo potpuno slobodno novinarstvo može biti profesionalno i odgovorno novinarstvo. To, dakako, nema nikakve veze sa tezama o ‘ovisnom’ ili ‘neovisnom’ novinarstvu. Na takvim tezama je deplasirano dangubiti, jer ovisnost ili neovisnost kao realitet nisu primarni faktori koji određuju kredibilitet i odgovornost u novinarstvu i u javnom prostoru. Poznajem mnoge evropske i svjetske medije, osobito u Francuskoj, Belgiji i Velikoj Britaniji za koje se sasvim pouzdano zna da su urednički i konceptualno bliži jednoj, drugoj ili trećoj ideologiji, ali da njihova ideološka naklonost nikako ne određuje objektivnost i profesionalizam u tretiranju događaja, tema, pojedinaca i društvenih ciljeva.”, pojašnjava Smajić.
On priznaje da mu se i samom često nameće pitanje da li je samoregulacija u novinarstvu uopšte moguća u zemljama u kojima su država, društvo i politika uspostavljeni na nepravdi i nemoralu? Da li je uopšte moguća novinarska etika ako se na globalnoj sceni planski fabrikuje toliko laži, a prešutkuje ili čak i nagrađuju nemoralnost, ‘snalažljivost’ i odanost?
“Ne samo da je moguće i jedno i drugo, već je nasušno potrebno. U cijeloj ljudskoj historiji, zlo je preovladavalo nad dobrim u višestrukim omjerima. Ali, u cijeloj ljudskoj historiji su također živjele i jedinke, uzori, grupe i cijela društva koji su se opirali zlu. I vrlo, vrlo, često pobjeđivali! Novinarstvo bez samoregulacije i profesionalnih standarda, bez vraćanja moralnim normama i bez vjere u mogućnost pozitivne promjene – nema drugog puta osim onog koji vodi u bezličnost, poslušništvo i biltensko novinarstvo kako je, na žalost, već danas veoma prisutno. Bez samoregulacije i profesionalnih standarda – korporativno novinarstvo i sve moćnije fabrike globalnih laži će, poput raka u ljudskom tijelu, izjesti i one pojedince i medije koji se još uvijek žrtvuju pred galopom senzacionalizma, skandalizma, estradizma i novinarske nepismenosti.”, upozorava Smajić.
Razlika između privatnih lica i javnih ličnosti
Bh. praksa, nažalost govori drugačije. Odvjetnica iz Mostara Nada Dalipagić, nam je potvrdila da je u njihovom Uredu veliki broj parničnih predmeta za naknade nematerijalne štete iz osnova Klevete, u kojim predmetima uglavnom zastupaju štampane medije i njihove novinare. “Iskustva u ovim predmetima su izuzetno bogata, te je važno istaknuti rad Vijeća za tisak, kao samoregulacijskog tijela, čiji postupci prethode tužbama koje se podnose nadležnim Sudovima za isplate nematerijalne štete iz osnova Klevete.”, kaže Dalipagić.
Pozivajući se na prava iz članova Evropske konvencije, ona ističe da Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se u tom pogledu uzimaju u obzir. “Prvi kriterij se odnosi na doprinos članka debati od općeg interesa, što, prema praksi Europskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija ‘teme’ od općeg interesa ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja. Pri tome Ustavni sud naglašava da doprinos članka debati od općeg interesa ukazuje da tisak ispunjava svoju ulogu ‘čuvara javnog interesa’ a, u protivnom, tisak ne ispunjava tu ulogu, već služi samo da zadovolji radoznalost određenog dijela publike. Uloga i funkcija osobe o kojoj je riječ i narav aktivnosti o kojima se piše u članku predstavljaju još jedan bitan kriterij povezan s prethodnim. U svezi s tim mora se napraviti razlika između privatnih osoba i osoba koje nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti.”, ističe ona te dodaje da je shodno tome privatna osoba, nepoznata javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, dok to ne važi na isti način i za javne ličnosti.
Pojašnjava da temeljna razlika koja se mora povući se odnosi se na izvještavanje o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu u vezi sa političarima koji obnašaju svoje zvanične funkcije i izvješćivanje o pojedinostima iz privatnog života osobe koja ne obnaša takve funkcije. Dok u prvom slučaju štampa vrši svoju ulogu “čuvara javnosti” u demokratskoj zemlji time što saopštava informacije i ideje o pitanjima od javnog interesa, ta uloga djeluje manje važno u drugom slučaju.
Naredni bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije tj. da li se sa osobom koja je u pitanju kontaktiralo i da li joj je dana mogućnost da odgovori na iznesene navode. “Na taj način se utvrđuje je li novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova obrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Europski sud, a primjenjujući ovaj kriterij, pridavao je veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informaciju, jesu li ih pokušali verificirati sa aplikantima prije objave i omogućili im da odgovore na navode. Ostali faktori koji se također uzimaju u obzir su prethodno ponašanje osobe o kojoj se piše (npr. da li je ta osoba već sama o sebi iznosila neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objave, te težina nametnute sankcije. Kako su i Europski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi sa istim pitanjima već ranije ukazali, postoji jasna razlika između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer postojanje činjenice može dokazati, a za istinu ima osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz.”, pojašnjava Nada Dalipagić.
Evropske konvencije štite i suštinu i formu
S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopšti i informacije koje se tiču ponašanje zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije .
“Europska konvencija štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije. Ipak Članak 10 ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak i kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema Članku 10 stav 2, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i ‘dužnost i obveze’ koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kada se napada reputacija privatnih lica i kada se umanjuju ‘prava drugih’. Zbog toga se u pogledu činjenica, novinarima uzima u obzir obrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti točne i pouzdane informacije u skladu sa novinskom etikom.”, pojašnjava Dalipagić
To u principu znači da odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima opravdan cilj, kada je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica, mediji se neće smatrati odgovornima čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
Sve više žalbi se rješava samoregulacijom
U Vijeću za štampu u BiH podsjećaju da oni, kao samoregulacijsko tijelo koje omogućava građanima da šalju žalbe na tekstove koji se objavljuju u printanim i online medijima, sve podatke o zaprimljenim žalbama javno objavljuju na svojoj web strani www.vzs.ba. Tabela za svaku godinu sadrži detaljne podatke o tome ko se žali i na koji je način riješena svaka žalba uključujući podatke o tekstu, mediju, vremenu i mjestu objave teksta.
“Što se tiče broja žalbi u 2018. do sada smo zaprimili 149 žalbi od čega je 39 uspješno rješeno samoregulacijom odnosno objavom demantija, reagiranja, ispravkom ili uklanjanjem komentara koji sadrže govor mržnje, pozivaju na nasilje ili su diskriminirajući. Kada su u pitanju odluke Žalbene komisije Vijeća za štampu, u najvećem broju slučajeva Komisija je utvrdila kršenje Člana 5 (Tačno i fer izvještavanje), Člana 7 (Mogućnost odgovora), Člana 2 (Urednička odgovornost) i Člana 15 (Žalbe) Kodeksa za štampu i online medije BiH. Veliki broj kršenja je utvrđen i kada je u pitanju zaštita prava na privatnost.”, ilustruje kroz brojke Maida Bahto Kestendžić, Izvršna direktorica Vijeća za štampu.
Ono što svakako ohrabruje jeste da se bilježi rast žalbi koje su riješene samoregulacijom kroz medijacijski postupak što je zapravo i primarni cilj rada i postojanja Vijeća kao samoregulacijskog tijela u BiH. “Mi stalno promoviramo prednosti medijacije u odnosu na sudske postupke. Aktivni smo na dnevnoj bazi. Komunikacija sa Vijećem je krajnje pojednostavljena, postupak medijacije je potpuno besplatan, jednostavan i relativno brz. Za bilo kakve informacije, građani nas mogu pozvati telefonom. Za stranke nema nikakvih troškova, Vijeće za štampu ne naplaćuje svoje usluge i u svakom trenutku smo tu za one koji se zanimaju i za žalbenu proceduru i za rad Vijeća. Medijacija dugoročno postiže mnogo bolje rezultate i svrha samog postupka umanjenja nastale štete objavom neistinitih sadržaja se može postići mnogo brže nego što je to u slučaju dugotrajnih sudskih postupaka koji zahtjevaju i mnogo novca i živaca i strpljenja.”, navodi Kestendžić prednosti medijacije.
Dario Novalić, predsjednik Upravnog odbora Vijeća za štampu i onlajn medije podsjeća i na uštede koje je Vijeće za sve vrijeme rada napravilo: “Ako znamo koliko žalbi riješi Vijeće u toku jedne godine, ako uzmemo prosječnu vrijednost jednog slučaja koja je, otprilike, 10 hiljada maraka biće sasvim jasna vrijednost onoga čime se mi bavimo. Umanjili smo i umanjujemo broj slučajeva koji završe na Sudu, ostavili smo im vremena da se bave drugim kršenjima zakona. Sa druge strane novinari sve više uz sebe, kao mali podsjetnik pri stvaranju teksta, imaju Kodeks novinarstva. To nam daje za pravo da razmišljamo i o tome da Država, konačno uoči značaj našega rada te, kao takva, participira u dijelu troškova koje Kancelarija Vijeća ima. Pri tome, naravno, ne želimo da država ima bilo kakav upliv u naš rad. To ovdje u BiH, za sada, zvuči nemoguće no vjerujte u mnogim državama svijeta to je sasvim normalna stvar, i pitanje je razvijene demokratije.”, ističe Novalić.
Treba napomenuti da Vijeće za štampu postupa po žalbama na tekstove koji se objavljuju u printanim medijima i na internet portalima. Kada je je riječ o elektronskim medijima odnosno radiju i televiziji, za njih je nadležna Regulatorna agencija za komunikaciju (RAK).
“Sve veći broj žalbi koje se rješavaju samoregulacijom pokazuje da su mediji u BiH sve više spremni da prihvate medijaciju kao način rješavanja eventualnih sporova. Kada je riječ o samim žalbama, sve je više onih koje se odnose na onlajn medije, a sve manje na printane.”, kaže Kestendžić.
Efekti na društvo
Dugogodišnji novinar i vlasnik privatne televizijske stanice Senad Hadžifejzović, kaže kako se medijska samoregulacija na njegovoj Face TV podrazumijeva, te da im ne trebaju nikakve vanjske sugestije, pravila, pa ni savjeti. Ipak, ističe da bi bilo sjajno kada bi se okupila grupa profesionalaca-pojedinaca koja bi “osvježila” pravila profesije, standarde, i koji bi na papir “stavili” pravila ponašanja i kvaliteta, te da bi bio sretan kada bi se moglo formirati neko profesionalno tijelo koje bi napisalo pravilnik, podsjetnik ili kodeks koji bi mlađim novinarima pomoglo da shvate šta je to zapravo novinarstvo.
“Nisam optimista da će se tako nešto desiti jer slične procese standardizacije uvijek organizuju i vode oni iz nekih NVO, oni koji baš i ne znaju šta je to novinarstvo, nemaju iskustva. Stranci takođe znaju da još više iskomplikuju takve pokušaje sa svojim suhoparnim, bukvalno prevedenim formulacijama sa njihovih jezika na naš, koje u prijevodu izgube smisao. Stranci za ovakve procese biraju pogrešne ljude, anonimuse, izdvajaju velike pare, napišu elaborate, zaključke, organizuju okrugle stolove, i ? I završe birokratski dio posla.”, kaže Hadžifejzović.
On dodaje da na njegovoj televiziji samoregulacija znači kvalitet jer, kako navodi, u tehničkoj utrci sa nadmoćnijim televizijama koje imaju novac od svojih vlasnika, šeika, svjetskih korporacija, od pretplate i dobrih veza sa marketinškim agencijama, jedino što im preostaje, a ključno je, jeste kvaliteta, tačna informacija, otvorenost prema gledaocima, dijalog sa gledaocima i kontakt s njima. “Nama ništa drugo i ne preostaje već da im damo tačnu informaciju, dovedemo što više gostiju sa više pogleda, dakle da se bavimo ‘suhim’, pravim novinarstvom. Dakle, mi smo odavno ‘samoregulisani’, oslobođeni od samocenzure, a to dvoje se često miješa i pogrešno identificira. Ostaje da se svi grupno ‘samoregulišemo’. Šta su prepreke za taj poduhvat, osim navedenih? To što su mediji pod kontrolom političkih stranaka kojima samoregulacija medija uzima moć iz njihovoh ruku. To što nekim novinarima i urednicima pa i vlasnicima ne odgovara samoregulacija ne samo zbog ega već prije zbog interesa. Ne mogu (mnogi) mediji biti ‘samoregulirani’, dakle profesionalni, direktni, otvoreni, a tražiti pare od vlasti. Tu leži zeko.”, navodi Hadžifejzović.
I vlasnik prve bosanskohercegovače privatne TV stanice Elvir Švrakić, u prvi plan ističe standarde profesionalnog novinarstva, poštivanje pozitivnih zakonskih propisa, kako u BiH, tako i u svijetu. On naglašava kako Hayat od osnivanja ima trajnu uređivačku politiku, svoje ciljeve i viziju, koji su zasnovani na etici profesije kojoj se bave.
“Televizija kao medij koristi javne resurse, dostupna je širokim masama, i zbog toga mi snosimo veliku odgovornost za izgovorenu riječ. Svaki urednik, novinar, voditelj, se u toku edukacije upozna sa principima po kojima mi uređujemo informacije. Mi prvenstveno provjeravamo informaciju iz više izvora, provjeravamo da li se iza iste krije nešto što može povrijediti neku grupu, ličnost, narod, i tek po osnovu svih provjera, informacija ide u javnost. Mi redovno, sigurno petnaestodnevno, dobijamo informacije, originalna dokumenta, koje bi bile veoma gledane i pobudile bi veliko interesovanje. Međutim, iako su te informacije u potpunosti tačne, iako su dokumenti originalni i autentični, iste veoma često ne objavljujemo, jer bi objavljivanje istih uzrokovalo veliku štetu za društvo.”, otkriva Švrakić.
