Autor: Zdravko Čupović
Zapadni medijski ekonomisti izračunali su da prihodi od oglašavanja printanim medijima donose više od dvije trećine prihoda. Podatak je objavljen prije nekoliko godina, a taj procenat se u međuvremenu vjerovatno i povećao.
Mediji bez oglašavanja evidentno ne mogu. Iz navedenog se s pravom postavlja dilema da li, i u kojem trenutku, oglašivač, shodno svojim potrebama i motivima može preuzeti uređivačku politiku medija!? To pitanje svakako nije nešto što je briga „običnog čovjeka“, konzumenta medijskog sadržaja, ali potencijalne posljedice s vremenom mogu postati devastirajuće za cijelo društvo.
Mediji, bez ikakve dileme, spadaju u glavne kreatore javnog mnijenja, a vođeni isključivo interesom oglašivača, nepristrasnost, pravovremenost i opšti interes javnosti bi mogli biti potisnuti u drugi plan. Opasnost od zloupotrebe, dugo godina sticanog, povjerenje čitalaca i publike nesumnjivo postoji. Uređenost politike medijskog oglašavanja na određeni način predstavlja interes cijele društvene zajednice, tako da regulacija ove oblasti, kao i pridržavanje iste, mora biti jedan od prioriteta medijskih djelatnika.
Stres, pritisak, potplaćenost i životni vijek novinara koji je osjetno kraći od prosjeka, struku čini sve manje privlačnom budućim generacijama. Stoga, podrška, savjetodavna i materijalna, bar kada govorimo o medijima u Bosni i Hercegovini, nipošto ne bi smjela izostati ni od međunarodne zajednice jer urušavanje, ionako narušenih, principa slobodnog novinarstva bi bilo pogubno za državu u cjelini, ali i svojevrstan neuspjeh međunarodne zajednice koja je od prvog dana ovdje uključena u stvaranje temelja demokratskog društva u kojem je uloga slobodnog i nezavisnog novinarstva zacementirana.
Mediji moraju zadržati ulogu korektora vlasti, „čuvara demokratije“ i ne smije se dozvoliti da postanu taoci interesnih grupa. Veliki izazov.
