Piše: Matea Jerković, dnevni list Oslobođenje
Uprkos relativno dobrom zakonskom okviru, žene u BiH su i dalje marginalizirane, a usmena predanja kreiraju nam svijest.
“Imamo najpametnije i najljepše biće koje možemo ponuditi za tu poziciju”, ponosno će kazati Dragan Čović, lider HDZ-a, komentarišući kandidaturu Borjane Krišto za članicu Predsjedništva naše zemlje. Nije prošla, ali jeste postala predsjedavajuća Vijeća ministara. Danas je listom optužuju da samo sluša lidera.
“Planirate li imati djecu?”, upitat će na razgovoru za posao visokoobrazovanu i sposobnu ženu. Potvrdan odgovor znači plaćanje trudničkog odsustva i tolerisanje brige o djeci, izostanak sa posla i sve ono što u našoj zemlji uglavnom ide uz majčinstvo. Očinstvo je, u glavama većine, rezervisano za stavljanje novca na sto. Sve ostalo će žena.
Nepromijenjeno stanje
Koliko puta ste pročitali, pa i svjedočili, nasilju u porodici? Suprug ubio, ranio ili pretukao suprugu – piše skoro svaki dan na nekom od bh. portala. Očekivala bi se, u najmanju ruku, društvena osuda, i sudska presuda. No, iza zatvorenih vrata, ona žena koju je suprug jednom pretukao, trpi batine i danas. A komentari idu od “mora da ga vara”, “nezahvalna glupača”, ili “neka, previše zvoca”. Jer zna se ko je sila, a ko nejač.
Nedavno je u Sarajevu nestala djevojka. Umjesto empatije, u komentarima na društvenim mrežama su se nanizale analize “moralista”. Od toga da je pobjegla sa frajerom, da se udala, da je zbog pirsinga i tetovaža narkomanka, alkoholičarka, i šta sve ne. Uz dodatak da je “dobro treba prebiti kada se vrati kući”.
A žena na poziciji direktorice ili menadžerice je posebna priča. Uspjeh je postigla “preko kreveta”. Kakvo obrazovanje, trud, zalaganje, rad i školovanje. Krevet je ključan. I svakako, ta žena je manje plaćena u odnosu na kolegu na identičnoj poziciji. U prosjeku, žene u našoj zemlji zarađuju 16,4 posto manje od muškaraca. A ako je razvedena, pa naravno da je “raspuštenica, zmija, širi noge svima” i tako redom.
Nebrojeno je primjera. Iako imamo zakone, usvojene konvencije, propise i brojne izvještaje, pozicije žena i pozicije muškaraca u bh. društvu daleko su od jednakih.
Prof. dr. Sarina Bakić, sociologinja sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, smatra da je, bez obzira na napore nevladinih organizacija i Agencije za ravnopravnost spolova BiH, pa i akademske zajednice, stanje nepromijenjeno.
“Regulative se ne poštuju u potpunosti, te još uvijek nije razvijena svijest da rodna ravnopravnost predstavlja temeljne društvene vrijednosti. Istraživanja pokazuju da je ravnopravnost deklamovana u teoriji, ali da ostaje samo nominalna vrijednost i cilj. U svakodnevnici, žene u BiH nisu ravnopravne i još uvijek se suočavaju sa izazovima, kako u privatnoj, tako i u javnoj sferi”, ističe prof. dr. Bakić.
Naglašava da je mizogini i seksistički govor prisutan u mnogim medijskim sadržajima, i kao takav se normalizira, postaje društveno prihvatljiv. Tu je, napominje, i objektivizacija ženskog tijela, ili pretenciozno prikazivanje žena isključivo kao žrtava i objekata.
“Žene još uvijek nisu dovoljno zastupljene na izbornim listama. Ne zaboravimo da su žene u politici skoro uvijek u sjeni političara”, kaže prof. dr. Bakić i dodaje da je BiH, bez obzira na modernizaciju, još uvijek izrazito tradicionalno i patrijarhalno društvo sa elementima mizoginije.
Nužno je da, smatra sociologinja, obrazovni sistem integrira principe rodne ravnopravnosti i da ona bude zastupljena u formalnom sistemu obrazovanja.
Mirjana Marinković-Lepić, prva predsjedavajuća Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, diplomirana pravnica sa doktoratom iz žurnalistike, ističe da su, posmatrajući zakonodavni okvir i međunarodne konvencije koje je BiH potpisala, muškarci i žene, ravnopravni.
“Ipak, mi smo još uvijek u velikoj mjeri društvo nepisanih pravila, a ta nepisana pravila ne idu u prilog ženama. Od naizgled benignih činjenica poput promjena prezimena prilikom udaje, do još uvijek rodno zasnovane podjele poslova ili broja žena na pozicijama u vlasti”, kaže Marinković-Lepić.
Objašnjava da je bh. društvo još uvijek dobrim dijelom zasnovano na usmenoj kulturi, privrženo nepisanim, u mitskoj svijesti utemeljenim, stvarima koje su patrijarhalne.
“Promjena će se desiti, ali nisam optimistična što se roka tiče. Ta promjena mora krenuti preko sistema obrazovanja, medija, a kao što znamo – stanje nije sjajno”, naglašava Marinković-Lepić.
Amila Ždralović, vanredna profesorica na Pravnom fakultetu UNSA, u oblasti prava i društva, naglašava da u BiH postoji relativno dobar zakonski okvir za uspostavljanje rodne ravnopravnosti.
“Uprkos činjenici da se pravni okvir smatra usklađenim sa standardima demokratskih modernih društava, žene generalno i dalje čine marginaliziranu društvenu skupinu. Istraživanja ukazuju na jaz između pravnog (de iure) i stvarnog (de facto) stanja ženskih ljudskih prava. Pokazuju i da se relativno dobar zakonski okvir ne provodi onako kako bi trebalo, a mehanizmi, strategije i planovi za provedbu, ne čine značajan društveni utjecaj na stvarni život žena, a posebno ne višestruko marginaliziranih skupina žena”, kaže naša sugovornica.
Ne želi idealizirati postojeći formalno-pravni okvir, jer je i njega moguće unaprijediti. Prof. dr. Ždralović napominje da je Inicijativa “Građanke za ustavne promjene” još 2013. podnijela Platformu ženskih prioriteta za ustavne promjene.
– I ARSBiH je izradio set amandmana na Ustav BiH i ustave entiteta. Da bi se stanje zaista promijenilo potrebno je intenzivnije raditi na promicanju rodne ravnopravnosti, a provođenje urodnjavanja (gender mainstreaminga) trebalo bi postati praksa nadležnih institucija prilikom izrade zakona, javnih politika i budžeta, kaže naša sagovornica.
A da rodna neravnopravnost buja i u medijskom svijetu, gledamo svakodnevno. Nebrojeno puta se moglo čuti da su novinarke “lake, glupe, samo lijepe ili nedovoljno lijepe”, ili pak ono “šta će ona” i “neka se drži laganih priča, nije za politike”. Osvrćući se na položaj novinara/ki, prof. dr. Ždralović naglašava da u bh. društvo nije identično biti novinar i novinarka.
– Jednako kao što nije ni u drugim oblastima. O raspravi o različitim temama imamo običaj razgovarati na prividno rodno neutralnom terenu, i zato i kreiramo, suštinski, neučinkovite zakone, strategije, planove. Ne samo da u svakoj raspravi trebamo adresirati pitanja specifičnog položaja žena, već trebamo analizirati posebno pitanja intersekcionalne diskriminacije. Strategije urodnjavanja, uključivale bi, na primjer, i pitanja načina integrisanja rodne ravnopravnosti u medijsku pravnu regulative i unutrašnju organizaciju medija, kaže sagovornica.
Rodna segregacija
Dodaje da bi bilo zanimljivo ispitivati stvarni položaj žena u novinskim redakcijama. Iako govorimo o feminiziranoj profesiji, trebalo bi prikupljati podatke o različitim oblicima horizontalne i vertikalne segracije. Napominje da prema Preporuci CM/Rec (2013) 1, medijske organizacije trebaju osigurati “jednak pristup i zastupljenost žena i muškaraca u radu u medijima, uključujući područja u kojima žene nisu dovoljno zastupljene”, ali i voditi računa o uravnoteženoj zastupljenosti “žena i muškaraca na menadžerskim pozicijama, u tijelima koja imaju savjetodavnu ili regulatornu ulogu ili su zadužena za unutarnji nadzor, te općenito u postupcima odlučivanja”.
– Već sa kvantitativnom analizom koja bi se odnosila na horizontalnu i vertikalnu rodnu segregaciju u medijskim organizacijama, mogli bismo dobiti pravce za naredna djelovanja. Naravno, kako u oblasti medija, tako i u drugim oblastima, rad na promicanju rodne ravnopravnosti nije kratkoročna aktivnost, već zahtijeva kontinuirani rad u različitim područjima i integriranje rodne perspektive u sve procese, zaključuje naša sagovornica.