165
Priredila: Jovana Kisin Zagajac, advokatica Banja Luka, oktobar 2023. godine
UVOD
Narodna Skupština Republike Srpske usvojila je 23. marta 2023.godine Nacrt Krivičnog zakonika u kojem je predloženo je da se Krivični zakonik RS dopuni novom glavom – krivična djela protiv časti i ugleda, u kojoj se propisuju četiri krivična djela: uvreda, kleveta, iznošenje ličnih i porodičnih prilika i javno izlaganje poruzi zbog pripadnosti određenoj rasi, vjeri ili nacionalnosti. Predviđene su novčane kazne, propisane okolnosti pod kojima je isključena protivpravnost i definisano da se progon preduzima po prijedlogu. Tekst nacrta predviđao je izrazito i neosnovano visoke novčane kazne za klevetu i uvredu.
Nakon usvajanja nacrta, održane su četiri javne rasprave u kojima su se predstavnici medijske zajednice, profesionalne zajednice, aktivisti, nevladin sektor i predstavnici sindikata oštro usprotivili predloženim izmjenama te predali niz dokumenata kojim su obrazložili svoje prigovore a koji su se bazirali na argument neusta
vnosti i povredu Evropske konvencije o ljudskim pravima. Reakcije i kritike uputili su predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ali Vlada Republike Srpske nikada nije odgovorila na podnesene prigovore.
Ipak, prijedlog zakona i konačni, usvojeni tekst zakona uobličen je na način da su predviđene kazne znatno redukovane a uvreda je izbrisana iz prijedloga. Nakon usvojenog zakona podnesena je inicijativa za ocjenu ustavnosti i Ustavnom sudu Republike Srpske i Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine.
OPRAVDANOST KRIVIČNOG PROGONA PROTIV SADRŽAJA KOJIM SE VRIJEĐA UGLED I ČAST
Pravo na slobodu izražavanja i pravo na zaštitu ugleda i časti su relativna ljudska prava, a mogu biti ograničena pod određenim uslovima, kako propisuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava. Kada se suoče situacije gdje izražavanje povrijedi ugled ili čast druge osobe, sudovi trebaju postići ravnotežu između ovih suprotstavljenih prava, uzimajući u obzir specifične okolnosti slučaja.
Evropski sud za ljudska prava je postavio sledeće pravne principe:
1. Sloboda izražavanja obuhvata i kontroverzne izjave i ideje koje mogu izazvati osjećaj uvrede, jer je to neophodno za pluralizam i slobodu u demokratskom društvu.
2. Politika i javne rasprave uživaju najveću zaštitu, a ograničenja na slobodu izražavanja u ovom slučaju moraju biti minimalna, jer je sloboda političkog diskursa ključna za demokratsko društvo.
3. Zakonska ograničenja slobode izražavanja moraju biti jasno definisana i ograničena na neophodno.
4. Mediji imaju važnu ulogu u demokratiji i treba da šire informacije o pitanjima od javnog interesa, a javnost treba da ima pristup tim informacijama.
5. Kada se radi o kritikama političara, postoji veća tolerancija za oštre izjave, jer su političari izloženi strogoj kontroli od strane medija i javnosti.
6. Sloboda izražavanja ne pokriva samo sadržaj izjave, već i način na koji je izražena.
7. Sudovi moraju uzeti u obzir različite okolnosti slučaja, uključujući doprinos raspravi o temama od javnog interesa, kontekst izjave, i reputaciju osobe koja je pogođena.
Evropski sud za ljudska prava ne tvrdi da krivično gonjenje uvijek predstavlja povredu slobode izražavanja, ali postavlja ograničenja i zahtjeva da se kazne primenjuju sa pažnjom kako ne bi obeshrabrile novinare ili druge od učešća u važnim društvenim debatama. Takođe, iako se mnoge organizacije zalažu za dekriminalizaciju klevete i zaštite ugleda isključivo kroz građanske zakone, mnoge evropske zemlje još uvijek koriste krivični progon za slučajeve uvrede i klevete.
PROCESNI ASPEKT REKRIMINALIZACIJE KLEVETE
U pogledu istorijsko-političkog konteksta važno je istaći da je kleveta postojala u pravnom sistemu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), a nakon raspada, takođe je postojala u sistemu Republike Srpske sve do dekriminalizacije klevete 2001. godine.Međutim, tada je u pravnom sistemu Republike Srpske (ali i Federacije BiH) postojao institut privatne krivične tužbe. Posljedice pokretanja krivičnog postupka putem privatne krivične tužbe i pokretanja krivičnog postupka po službenoj dužnosti su znatno različite.
Nameće nam se i pitanje opravdanosti krivičnog gonjenja za djela koja ne uključuju a gdje kompletan državni aparat, sa svim ljudskim, tehničkim i finansijskim resursima, stoji na jednoj strani, a optuženi na drugoj. Praksa Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) jasno ukazuje na institut “prevelikog tereta”, gdje se prevelik teret stavlja na građanina. Za djela kojima nije potrebna šira društvena zaštita, neopravdano je da ih vodi javno tužilaštvo po službenoj dužnosti samo na osnovu prijdloga za gonjenje od strane oštećenih. Oštećeni treba samo da podnese krivičnu prijavu, dok ostatak postupka vodi nadležno tužilaštvo. S druge strane, optuženi imaju sopstvene troškove jer moraju organizovati svoju odbranu što rezultira nejednakosti stranaka u postupku.
Nasuprot tome, u postupku prema privatnoj krivičnoj tužbi, koji se očuvao u nekim zemljama regiona koje su zadržale krivično djelo klevete, sukobljene strane su približno jednake. U ovom postupku, optuženi pojedinac nema državu sa neograničenim resursima nasuprot sebi, već se suočava sa pojedincem koji ga optužuje i finansira taj postupak svojim resursima. Upravo zbog toga je korištenja uporedne metode sa drugim pravnim sistemima potpuno pogrešan pristup.
POSLJEDICE POKRETANJA KRIVIČNOG POSTUPKA
U konkretnom slučaju, radi se o onim posljdicama koje nastaju podizanjem svake optužnice u krivičnom pravu (napomena: ove posljedice nisu postojale za privatne tužbe i ni sada ne postoje u zemljama gde se taj sistem zadržao). Svaka optužnica u Republici Srpskoj je optužnica po službenoj dužnosti pa samim tim i optužnica za krivična djela protiv ugleda i časti.
Ove posljedice se, prije svega, ogledaju u činjenici da lice protiv koga je potvrđena optužnica, više ne može dobiti uvjerenje “o nevođenju krivičnog postupka”. Tačnije, riječ je o uvjerenju da protiv lica nije potvrđena optužnica po službenoj dužnosti (zato ovo nije bio problem kada je postojala privatna krivična tužba). Zašto je ovo važno? Ovaj dokument je obavezan prilog mnogim formalnim zahtjevima. Prije svega, važan je za izdavanje vize za putovanje, na primjer, u Veliku Britaniju ili Sjedinjene Američke Države (sloboda kretanja). Osim toga, važan je prilog pri konkurisanju za posao u javnoj službi (pravo na rad i zaposlenje). Jednako važan je dokument prilikom učestvovanja u javnim nabavkama, tenderima, projektima i svim vrstama učestvovanja za sredstva ili poslove koji se dodeljuju (pravo na zapošljavanje i pravo na imovinu).
Pored toga što određene posljedice stupaju po sili zakona, tokom same istrage tužilaštva mogu preduzeti niz istražnih radnji koje direktno mogu ugroziti rad novinara ili društvenog aktiviste kao što su:
– pretresanje prostorija i privremeno oduzimanje predmeta (najčešće telefon, računar i dr. sredstva za rad)
– izrađivanje forenzičkih kopija oduzetim predmetima (ugrožavanje izvora i povjerljivih podataka)
– lišenje slobode
– određivanja mjera zabrane – zabrana obavljanja djelatnosti
ANALIZA USVOJENIH KRIVIČNIH DJELA
Član 208a. predviđa krivično djelo Klevetu i ono glasi:
„(1) Ko o drugom licu iznosi ili pronosi nešto neistinito, znajući da je riječ o neistini, identifikujući to lice trećim licima na jasan način, i na taj način pričini štetu ugledu i časti tog lica, kazniće se novčanom kaznom u iznosu od 1.000 KM do 3.000 KM.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno putem štampe, radija, televizije, kompjuterske mreže ili drugih vidova komunikacije, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica, kazniće se novčanom kaznom od 2.000 KM do 5.000 KM.
(3) Ako je ono što se iznosi ili pronosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog, učinilac će se kazniti novčanom kaznom od 3.000 KM do 6.000 KM.“
Dakle, da bi neka izjava bila smatrana klevetom, potrebno je ispuniti sljedeće uslove (biće krivičnog djela):
1. NEISTINITOST – Izjava mora biti lažna i obavezno je postojanje mogućnosti dokazivanja njene tačnosti.
2. SVIJEST I NAMJERA – Osoba koja je iznosi svjesna i zna da iznosi i pronosi neistinu i ima namjeru da time nanese štetu ugledu i časti tog lica.
3. IDENTIFIKACIJA OŠTEĆENOG NA JASAN NAČIN
4. ŠTETA – Izjava mora biti takva da nanosi štetu ugledu i časti osobe koja je pogođena.
Kleveta je učinjena i kada sporni sadržaj nije javno objavljen jer je dostupnost većem broju lica propisana kao kvalifikovano krivično djelo, što implicira da će u praksi najveći postotak slučajeva biti procesuiran po stavu (2).
1.1 Odnos Krivičnog zakonika i Zakona o zaštiti od klevete
Primjećujemo da zakonodavac pri donošenju predmetnih izmjena nije uzeo u obzir zaštitu slobode izražavanja koje propisuje Zakon o zaštiti od klevete pa samim tim u predmetnima izmjenama ne zatičemo standarde koji se odnose na izuzeće od odgovornosti:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi odluku u građanskoj parnici u kojoj utvrđuje postojanje klevete, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, vjerovatnost da bi šteta nastala i da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja, a što zakonodavac u predmetnim izmjenama Krivičnog zakonika nije predvidio. Takođe, Zakon o zaštiti od klevete propisuje da pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava. Evidentno je da će egzistiranje ova dva zakona paralelno dovesti do pravne nesigurnosti jer su i rokovi različito definisani. Naime, rok za tužbu prema Zakonu o zaštiti od klevete je tri mjeseca od saznanja. Ukoliko lice u tom roku podnese krivičnu prijavu i time postavi priedlog za krivično gonjenje, a nakon npr. četiri mjeseca tužilaštvo donese naredbu o neprovodjenju istrage, lice će biti onemogućeno da podnese građansku tužbu i neće imati ni krivičnu zaštitu. Iz perspektive oštećenog, ovo stvara očiglednu pravnu nesigurnost i nemogućnost oslanjanja na vladavinu prava.
Jedan bitan apsurd do kojeg dovodi činjenica da u Krivičnom zakoniku Republike Srpske nije predviđen “javni interes” kao isključujući činilac je slljedeći – naime Zakon o zaštiti od klevete, zajedno sa bogatom praksom Evropskog suda za ljudska prava, jasno predviđa da javne ličnosti moraju da podnesu veći stepen kritike jer su takve rasprave u javnom interesu. Prema tome, javni službenik neće moći tužiti u građanskom postupku zbog klevete, ali nema nikakvih prepreka da podnese prijedlog za krivičnog gonjenje, odnosno da podnese krivičnu prijavu. Ovo je upravo apsurd do kojeg dovodi paralelna egzistencija Zakona o zaštiti od klevete i Krivičnog zakonika. Građanin, ujedno javna ličnost, koji smatra da je nečijim pisanjem oklevetan, ukoliko je takvo pisanje bilo od javnog interesa, vjerovano neće uspjeti u građanskom postupku. Ali zato u krivičnom postupku, novinar koji je pisao spornu objavu bi mogao biti optužen i trpiti sve zakonske posljedice o kojima je prethodno pisano. Da paradoks bude još veći, postoji mogućnost da bude osuđen jer je obim primjene instituta klevete u građanskom pravu značajno manji od obima u krivičnom pravu. Ovo osnovno načelo krivičnog prava je prekršeno upravo činjenicom da postoji paralelna zaštita i da širi obim zaštite pruža krivično zakonodavstvo nego građansko. Dakle nije da se zaštita ne može ostvariti bez krivičnopravne prinude, nego je zakonodavac jasno ukazao da je u pojedinim slučajevima, u initeresu javnosti, zaštita nepotrebna. Međutim osporenom odredbom člana 208a. KZ RS ovakvi stavovi više ne vrijede, jer možda interes javnosti preteže u građanskom postupku, ali u krivičnom postupku takva mogućnost nije ostavljena.
Članom 208b. KZ RS definisano je krivično djelo Iznošenje ličnih i porodičnih prilika. Navedeni član glasi:
„(1) Ko iznosi ili pronosi štogod iz ličnog ili porodičnog života nekog lica što može škoditi njegovoj časti ili ugledu, a što nije, niti može predstavljati činjenice koje su od opravdanog interesa, kazniće se novčanom kaznom od 1.000 KM do 3.000 KM.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno putem štampe, radija, televizije, kompjuterske mreže ili drugih vidova komunikacije, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo dostupno većem broju lica, učinilac će se kazniti novčanom kaznom od 2.000 KM do 5.000 KM.
(3) Ako je ono što se iznosi ili pronosi dovelo ili moglo dovesti do teških posljedica za oštećenog, učinilac će se kazniti novčanom kaznom od 3.000 KM do 6.000 KM.
(4) Istinitost ili neistinitost onog što se iznosi ili pronosi iz ličnog ili porodičnog života nekog lica ne dokazuje se.“
Ovo krivično djelo je tokom javnih rasprava trpilo posebnu kritiku zbog nejasnoće i nedefinasinosti pojmova koje zakonodavac propisuje kao zabranjeno ponašanja, ali i na nelogičnosti samog bića krivičnog djela.
Elementi bića ovog krivičnog djela:
1. ŠTOGOD IZ LIČNOG ILI PORODIČNOG ŽIVOTA zapravo nam ne daje nikakvo objašnjenje o čemu se radi. Koje informacije, slike, dokumenti, snimci iz života javnih ličnosti ili iz života članova njihovih porodica su predmet ove odredbe ostaje potpuno nejasno. Ovakva nepredvidivost i širina tumačenja bića krivičnog djela neminovno će dovesti do velike proizvoljnosti u krivičnim postupcima
2. MOŽE ŠKODITI NJEGOVOJ ČASTI I UGLEDU – još jedna apstraktnost koja inkriminiše samu mogućnost nastupanja štetne posljedice umjesto nastupanje štetne posljedice. Ovakva deskripcija će stvoriti situaciju u praksi u kojoj tužilac uopšte neće biti dužan da dokazuje štetnu posljedicu pa samim tim zabranjeno ponašanje može biti bilo šta, nebitno da li je istina ili laž (stav 4)
3. OPRAVDANI INTERES – Namjerno izbjegavanje javnog interesa kao faktora koji isključuje postojanje djela, jeste pokazatelj loše vjere. Kako bi se pokušao izigrati ovaj važni i krucijalni standard EKLJP koji je utvrđen i definisan u neborjenim presudama ESLJP, standard opravdanog javnog interesa i doprinosa javnoj raspravi, izmišljen je institut opravdan interes. Prvo, ovaj institut je pravno nepoznat i ne postoji. KZ RS kao i EKLJP, Ustav RS ne poznaju ovaj pojam.
4. „Istinitost ili neistinitost onog što se iznosi ili pronosi iz ličnog ili porodičnog života nekog lica ne dokazuje se.“
Pogledamo li ova četiri elementa bića krivičnog djela Iznošenje ličnih i porodičnih prilika, krajnje bi neozbiljno bilo reći da znamo na šta se odnosi. A upravo to je osnovni smisao načela iz naslova. Građani kada pročitaju KZ RS moraju shvatiti šta je zabranjeno. Glavni problem je što se ne može jasno utvrditi šta je u konkretnom djelu zaštićeno, šta zabranjeno i gdje je granica između dozvoljenog i zabranjenog ponašanja.
ISKLJUČENJE PROTIVPRAVNOSTI KOD KRIVIČNIH DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA
Član 208g
“Nema krivičnog djela iz čl. 208a. i 208b. ovog zakonika ako se radi o iznošenju nečeg neistinitog u naučnom, stručnom, književnom ili umjetničkom djelu, u vršenju dužnosti propisane zakonom, novinarskog poziva, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti ili odbrani nekog prava, ako iz načina izražavanja ili iz drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja, ili ako lice dokaže istinitost svog tvrđenja, ili da je imalo osnovanog razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosilo ili pronosilo.”
Isključenje protivpravnosti na prvu je prikazalo očiglednu grešku zakonodavca u dijelu u kojem se protivpravnost utvrđuje ako lica dokaže istinitost svojih tvrdnji iz razloga što se za krivično djelo Iznošenja ličnih prilika istinitost ne dokazuje, tj. propisano je da krivica postoji i ukoliko se iznese tačna tvrdnja. Nakon stavljanja u proceduru propisa koji se odnose na rad nevladinih organizacija i zakon kojima će se regulisati rad medija, javlja se osnovana sumnja da kompletan član gubi na značaju.
PRIMJENA USVOJENIH IZMJENA U FEDERACIJI BOSNE I HERCEGOVINE
Zakoni u entitetima Bosne i Hercegovine, kao i na nivou Bosne i Hercegovine, često se razlikuju jer svaki entitet ima određenu autonomiju u donošenju svojih zakona. To znači da entiteti imaju ovlaštenja da usvajaju i primenjuju vlastite zakone u okviru nadležnosti koje su im dodeljene Dejtonskim sporazumom tj. Ustavom Bosne i Hercegovine. Ipak, nedostatak usklađenosti propisa dovodi do pravne nesigurnosti i nerijetko diskriminiše građane Bosne i Hercegovine, a uspostava harmonizacija je moguća i bez zadiranja u nadležnosti.
Zbog svega navedenog, usvojenim izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika Republike Srpske dolazimo do situacije da u jednom dijelu Bosne i Hercegovine određeno ponašanje predstavlja krivično djelo a u drugom ne. Time se nameće logično pitanje – da li i na koji način državljani Federacije Bosne i Hercegovine mogu odgovarati za krivično djelo klevete i drugih krivičnih djela protiv ugleda i časti?
Članom 10. Krivičnog zakonika Republike Srpske propisano je prostorno važenje krivičnog zakonodavstva kao i da krivično zakonodavstvo Republike Srpske važi za svakog ko na njenoj teritoriji učini krivično djelo bio on državljanin Republike Srpske ili ne. Ova odredba posebno može stvoriti problem za sve sadržaje objavljene putem interneta – medija ili društvenih mreža jer je internet proglašen javnim prostorom koji važi na teritoriji cijele države. Otežavajuću okolnost pogodno za krivično gonjenje čini i pravna pomoć tj. saradnja Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske i Federacije BiH i što se suštinski ne radi o stranom licu i državljaninu druge države već drugom etitetu jedne države pa je dostupnost organima gonjenja lakša u odnosu na saradnju sa drugim državama.
Takođe, kada je u pitanju odgovornost rezidenata Federacije Bosne i Hercegovine, bitno je naglasiti da Krivični zakonik Republike Srpske za mjesto izvršenja krivičnog djela smatra ne samo mjesto gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi, već i mjesto gdje je posljedica u potpunosti ili djelimično nastupila. Ujedno, pripremanje i pokušaj krivičnog djela su izvršeni kako u mjestu gdje je učinilac preduzimao radnju, tako i u mjestu gdje je po njegovom umišljaju posljedica trebalo da nastupi ili je mogla da nastupi.
DISKRIMINATORNI ASPEKT REKRIMINALIZACIJE KLEVETE
Osnovani strah kod građana stvar i činjenica da su, statistički gledano, krivični postupci pretežnim dijelom pokretani na inicijativu nosilaca državnih funkcija, koji su zaštićeni imunitetom od krivičnog progona. Svakako je kranje nepravično da osobe zaštićene imunitetom, koje bi po naravi stvari trebale trpiti žestoke kritike i čija djela/propusti podliježu javnom nadzoru u svim aspektima javnog interesa, svoj ugled štite krivičnim progonom neistomišljenika, oponenata, kritičara, a istovremeno se protiv njih, zbog zaštićenosti imunitetom, ne može pokrenuti krivični postupak ni za mnogo teža krivična djela.
Radi zaštite građana od potencijalne diskriminacije uložen je amandman kojim je propisivao da prijedloge za gonjenje gore navedenih krivičnih djela ne mogu podnijeti nosioci javnih funkcija ali takav prijedlog nije uvažen.
ZAKLJUČAK
Predložene dopune Krivičnog zakonika Republike Srpske u direktnoj su suprotnosti s temeljnim pravnim standardima zaštite slobode izražavanja, zagrantovanim članom 10. Evropske konvencije ali put do Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava je dugogodišnji i prethode mu zakonske posljedice potvrđene optužnice, posljedice osuđujuće osude i iscrpljivanje svih pravnih lijekova i instanci redovnih sudova.
U međuvremenu, stvara se potreba hitne edukacije medijskih radnika, građanskih aktivista i svih građana koji se direktno smatraju ugroženim, kao i širi aspekt informisanja i edukacije o načinu vođenja krivičnog postupka, od primanja poziva za saslušanje, potencijalnog lišenja slobode, osnovnih prava osumnjičenog/optuženog lica, razlikovanje položaja svjedoka/osumnjičenog/optuženog, faze postupka kako bi lica sa što manje zakonskih ali i ličnih, psiholoških posljedica prošli kroz krivični postupak bez obzira na ishod.
Takođe, aspekti brze/efikasne i dostupne linije pravne pomoći je preporučljiv alat u borbi za slobodu govora koja svakako predstoji.