Tel: +387 33 272 270   |   Fax: +387 33 272 271   |   Trampina 8,  71000 Sarajevo   |   [email protected]

    Izvještaj o stanju ljudskih prava za 2011. godinu: Bosna i Hercegovina

    24.05.2012.
    Izvještaji Ministarstva inozemnih poslova

    IZVJEŠTAJ O STANJU LJUDSKIH PRAVA ZA 2011. GODINU: BOSNA I HERCEGOVINA

    BOSNA I HERCEGOVINA


    SAŽETAK

    Država Bosna i Hercegovina se sastoji od dva entiteta, Federacije Bosne i Hercegovine (Federacija) i Republike Srpske. Općim okvirnim sporazumom za mir iz 1995. godine (Daytonskim sporazumom), ona je određena kao demokratska republika sa dvodomnim parlamentom, s tim da su mnoge funkcije vlasti dodijeljene u nadležnost entiteta. Daytonskim sporazumom je također uspostavljena i funkcija visokog predstavnika koji ima ovlasti da proglašava zakone i da sa funkcije smjenjuje nositelje javnih funkcija. U oktobru 2010. godine u zemlji su održani opći izbori koje su međunarodni promatrači ocijenili kao slobodne i pravične. Do kraja godine nije formirana državna vlada, iako su lideri postigli dogovor o formiranju nove vlade početkom 2012. godine. Snage sigurnosti odgovorne su prema civilnim organima vlasti.

    Duboko ukorijenjene etničke podjele i dalje su poticale rasprostranjenu diskriminaciju u mnogim aspektima svakodnevnog života, podrivale vladavinu prava, iskrivljavale smisao javnog diskursa u medijima i ometale povratak osoba raseljenih u toku sukoba 1992.-1995. Među drugim značajnim problemima koji su utjecali na zemlju su i loši zatvorski uvjeti i prenatrpane KP ustanove, te maltretiranje i zastrašivanje novinara i pripadnika civilnog društva.

    Među drugim problemima vezanim za ljudska prava u zemlji su stradanja od mina sa smrtnim ishodom, loše postupanje sa zatvorenicima, propusti policije da osobe lišene slobode upoznaju s njihovim pravima ili da im omoguće efektivan pristup pravnom zastupniku prije ispitivanja, korupcija vlasti, diskriminacija i nasilje nad ženama i seksualnim i vjerskim manjinama, diskriminacija osoba sa invaliditetom, trgovina ljudima i ograničenja prava na zapošljavanje.

    U oba entiteta, kao i u Brčko Distriktu, postoje jedinice koje vode istrage navoda o zloupotrebi položaja od strane policije, izriču administrativne kazne i dostavljaju krivične predmete tužilaštvu na dalje postupanje. Te jedinice su općenito bile djelotvorne i nema izvještaja o tome da je u toku godine bilo koji slučaj prošao nekažnjeno.

    POŠTIVANJE LJUDSKIH PRAVA

    Dio 1. Poštivanje integriteta osoba, uključujući i zabranu sljedećeg:

    a. Samovoljno ili nezakonito oduzimanje života

    Nije bilo izvještaja o tome da su vlasti ili njihovi izvršitelji počinili samovoljno ili nezakonito oduzimanje života. Domaći sudovi i Međunarodni krivični tribunal za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije nastavili su suditi u predmetima po optužnicama za ubistva počinjena u toku sukoba od 1992. do 1995. godine. U toku godine su Odjel za ratne zločine Suda BiH i sudovi na entitetskom nivou vodili postupke po optužnicama za ratne zločine. Do decembra je doneseno 17 osuđujućih presuda protiv 22 optužena, kojima su izrečene kazne zatvora u ukupnom trajanju od 182 godine. Također je doneseno i 12 presuda u drugostepenim postupcima protiv 20 optuženih osoba, osuđenih na ukupno 252,5 godina zatvora. Drugi sudovi u BiH su završili postupke u 15 predmeta ratnih zločina protiv 20 optuženika. U toku godine su Ratko Mladić i Goran Hadžić, zadnja dva najtraženija optuženika za ratne zločine prema optužnicama Tužilaštva Međunarodnog krivičnog tribunala za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) uhvaćeni u Srbiji i radi sudskog procesa prebačeni u Hag.

    U oktobru je sud na državnom nivou donio osuđujuću presudu protiv ratnog komandanta bataljona Vojske Republike Srpske Momira Pelemiša i pomoćnika komandanta bataljona Slavka Perića, izrekavši im kaznu zatvora u trajanju od 16 odnosno 19 godina za pomaganje u činjenu genocida i masovnom ubistvu oko 1.500 zarobljenika u Srebrenici u julu 1995. godine.

    Uprkos domaćim i međunarodnim nastojanjima da se krivično procesuiraju predmeti ratnih zločina, veliki broj počinitelja ratnih zločina na nižim nivoima i dalje su nekažnjeni, među njima i oni koji su odgovorni za ubistvo oko 8.000 osoba u genocidu u Srebrenici i oni koji su odgovorni za smrt oko 10.000 drugih osoba koje se vode kao nestale i za koje se pretpostavlja da su ubijene u toku rata od 1992. do 1995. godine. Provođenje Državne strategije za procesuiranje ratnih zločina je u toku godine bilo sporo, s obzirom na kompleksnost predmeta i nedostatak budžetske i kadrovske podrške Sudu i Tužilaštvu BiH, entitetskim, okružnim i kantonalnim sudovima i tužilaštvima.

    U toku godine se dogodilo četrnaest nesretnih slučajeva uzrokovanih minama u kojima je život izgubilo devet osoba, a trinaest osoba je ranjeno. Dvoje od tih devet žrtava su bili demineri. Već drugu godinu zaredom zakonodavne vlasti na državnom nivou nisu odvojile sredstva za deminiranje, koja su potrebna prema Strategiji protuminskog djelovanja 2009.-2019. i Revidiranoj strategiji Bosne i Hercegovine za provedbu Aneksa VII (interno raseljene osobe i izbjeglice) iz 2010. godine. Prema podacima Centra za uklanjanje mina BiH, do kraja godine je još uvijek postojalo oko 11.000 aktivnih minskih polja (prema procjenama, oko 220.000 eksplozivnih naprava) koji predstavljaju opasnost za preko 900.000 stanovnika širom zemlje. U mnogim slučajevima je prisustvo kopnenih mina usporilo povratak interno raseljenih osoba i ekshumacije iz masovnih grobnica.

    b. Nestanak

    Nije zabilježen niti jedan slučaj politički motiviranog nestanka.

    c. Mučenje i drugo okrutno, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje

    Zakonom su zabranjene takve prakse; međutim, Komitet Vijeća Evrope za prevenciju mučenja (CPT) i druge institucije su izvijestili da je bilo slučajeva fizičkog maltretiranja osoba od strane policije u vrijeme hapšenja i tokom boravka u pritvoru te povremenog fizičkog napada na zatvorenike od strane zavodskih službenika.

    U martu je Komitet Vijeća Evrope za prevenciju mučenja (CPT) objavio izvještaj o svom nenajavljenom obilasku nekoliko KP ustanova u kojima je još 2007. godine  ustanovio probleme. Iako je CPT utvrdio da je došlo do određenih poboljšanja situacije od 2007. godine, također je ustanovio da nisu preduzete temeljne mjere potrebne za unapređenje stanja u zatvorima i drugim KP ustanovama, te je ponovio mnoge kritike iz svog izvještaja nakon obilaska zatvora 2007. godine.

    Delegacija CPT-a je dokumentirala znatan broj vjerodostojnih tvrdnji o teškim fizičkim napadima na zatvorenike od strane policije i drugih službenika organa za provođenje zakona – između ostalog, udaranje nogama, šakama i policijskim i bejzbol palicama. Najveći broj prijavljenih incidenata se, prema navodima, dogodio u toku policijskog ispitivanja, ponekad kroz duži period, prije odvođenja osoba lišenih slobode u pritvorske ćelije ili predaje nadležnom tužilaštvu. Prema CPT-u, postoji nekoliko navoda prema kojima je ovakvo postupanje u cilju iznude priznanja česta praksa inspektora krim-policije u Centralnoj policijskoj stanici u Banjoj Luci. Jedna osoba koja je privedena u tu stanicu tvrdila je da je nekoliko sati bila lisicima vezana za radijator i podvrgnuta nekoliko elektroškova proizvedenim iz ručnog elektrošok uređaja. Mnoge osobe sa kojima je delegacija CPT-a razgovarala tvrdile su da im je omogućeno pravo da se upoznaju sa razlozima privođenja i da im je dozvoljeno da kontaktiraju porodicu tek nakon ispitivanja u policiji, a ne odmah nakon lišavanja slobode.

    Pri Vijeću ministara djeluje nezavisna komisija koja prati uvjete u zatvorima i drugim ustanovama u kojima su smještene osobe lišene slobode, uključujući i psihijatrijske centre. U toku godine komisija je obišla psihijatrijsku kliniku na Sokocu. Utvrdila je da su tamošnji uvjeti izuzetno loši, klinika je nedovoljno kadrovski popunjena, posebno liječničkim kadrom. Među drugim problemima, članovi komisije su primijetili jednog pacijenta privezanog za krevet zato što je „agresivan”. Drugi pacijenti su izjavili da je pacijent pod uticajem droga s obzirom da je želio razgovarati s članovima komisije o načinu na koji s njim osoblje klinike postupa.

    Uvjeti u zatvorima i pritvorskim jedinicama

    CPT i druge vjerodostojne institucije su izvijestile da nesanitarni i nehigijenski uvjeti u zatvorima i pritvorskim jedinicama u zemlji predstavljaju značajne prijetnje zdravlju zatvorenih i pritvorenih osoba. Također postoje i značajni problemi u pogledu nasilja među zatvorenicima i zastrašivanja u zatvorima u Zenici i Foči, dok je medicinska zaštita neadekvatna. Naprimjer, zatvorenicima u zatvoru u Sarajevu ponekad nije pružena medicinska usluga na poziv zato što uprava zatvora u prethodnoj godini nije zaposlila novog ljekara opće prakse nakon penzionisanja bivšeg ljekara. U toku godine nije bilo izvještaja o smrtnim slučajevima u zatvorima i pritvorskim jedinicama u zemlji. Loši higijenski uvjeti i zastarjeli objekti i dalje ostaju ozbiljan problem. Zatvorenicima je dostupna adekvatna voda za piće.

    U toku godine je komisija Vijeća ministara zadužena za praćenje uvjeta u KP ustanovama obišla zatvore u Zenici, Doboju, Tuzli i Bihaću. U svom izvještaju je komisija dokumentirala uvjete koji su ispod standarda, te prenatrpanost zatvora u Zenici. Komisija je zaprimila brojne pritužbe vezane za lošu zdravstvenu zaštitu u zatvoru u Zenici i preporučila je da Federalno ministarstvo zdravlja odvoji dodatna sredstva za poboljšanje higijenskih uvjeta u zatvorskoj kuhinji i osigura veće mogućnosti rada osuđenika. U toku obilaska zatvora od septembra do decembra, bh. ombudsmeni za ljudska prava su se na licu mjesta uvjerili u pripremu obroka u nehigijenskim uvjetima i primijetili žohare u hrani serviranoj zatvorenicima u zatvoru u Zenici.

    U izvještaju o posjeti 2009. godine delegacija CPT je izvijestila o određenom napretku u zatvoru u Zenici od svoje posjete 2007. godine. Naprimjer, nije bilo izvještaja o lošem postupanju prema zatvorenicima od strane zatvorskog osoblja. Međutim, u zatvoru u Banjoj Luci zatvorenici su se žalili na često maltretiranje od strane zavodskih službenika. CPT je također primijetio poboljšanje situacije u odnosu na problem zastrašivanja/nasilja među samim zatvorenicima u zatvoru u Zenici. U toku godine je uprava zatvora u Zenici ponudila osuđenicima srpske nacionalnosti odvojen smještaj nakon nekoliko prijavljenih incidenata verbalnog napada od strane drugih zatvorenika, ali su oni navodno ponudu odbili jer bi tako izgubili mogućnost rada. Također je bilo i nekoliko navoda o zastrašivanju među zatvorenicima u zatvoru u Foči. Ombudsmen je izvijestio da su verbalni napadi na zatvorenike i članove njihovih porodica koji im dolaze u posjetu generalno postali veći problem nego fizičko nasilje u oba zatvora u entitetima.

    Do 31. decembra ukupno su 2.873 osobe lišene slobode u čitavoj zemlji (1.819 u Federaciji i 1.054 u Republici Srpskoj). Vlada je procijenila da je ukupan kapacitet zatvora u Federaciji i Republici Srpskoj 2.942 mjesta. U toku godine je u Istočnom Sarajevu počela izgradnja prvog državnog zatvora za oko 350 zatvorenika. U međuvremenu,  osobe osuđene za kaznena djela u nadležnosti Suda BiH i dalje služe kazne zatvora u entitetskim zatvorima.

    Ombudsmeni su primijetili da su oba entiteta smanjila prenatrpanost u toku godine tako to su proširila objekte u Tuzli i Foči i povećali kapacitet za oko 200 osuđenika. Međutim, ombudsmeni su primijetili da prenatrpanost ostaje ozbiljan problem u zatvoru u Sarajevu gdje su ombudsmeni primijetili da je čak 26 zatvorenika smješteno u dvije male prostorije. Do kraja godine zatvorska uprava nije poduzela ništa po pitanju preporuka ombudsmena da se premjeste svi osuđenici iz zatvora u Sarajevu u Odjeljenje KPZ-a Sarajevo “Igman”, a da se objekat u Sarajevu koristi samo kratkoročno, kao pritvorska ustanova. CPT je izvijestio da su u nekoliko slučajeva maloljetne osobe smještene odvojeno, ali u istom objektu gdje se nalaze punoljetni osuđenici. Nije bilo izvještaja o manje povoljnim zatvorskim uvjetima za žene nego za muškarce.

    Komisija Vijeća ministara je kritizirala uvjete u odjeljenju kazneno-popravnog zavoda za maloljetnike u Tuzli, posebno zbog toga što nisu ispunjeni minimalni obrazovni standardi. Komisija je izvijestila o tome da djeca provode najviše vremena zaključana u zatvorskim prostorijama koje su nekad korištene kao zatvorske ćelije. Komisija je apelirala na vladu da što prije ovo odjeljenje premjesti na drugu lokaciju.

    Što se tiče zatvora za žene, Komisija je opisala stav zatvorske uprave prema zatvorenicima kao “potpuno neprihvatljiv” i pozvala nadležne organe da direktora zatvora smatraju direktno odgovornim. Komisija je primijetila da zatvorska uprava ne prati adekvatno dobrobit zatvorenica, niti im daje priliku da o uvjetima razgovaraju sa upravom zatvora i ne daje im mogućnost da rade. Zatvorenicima i pritvorenicima su generalno omogućene posjete i dozvoljeno im je prakticiranje vjere. Međutim, komisija Vijeća ministara je primijetila slučajeve u toku godine u kojima zatvorenicama nisu bile dozvoljene posjete članova porodice, a jednoj majci nije bila dozvoljena posjeta s dvogodišnjom kćerkom. U nekoliko slučajeva je zatvorska uprava u Republici Srpskoj izvijestila da nema dovoljno zatvorskih službenika koji bi pratili zatvorenike muslimanske vjeroispovijesti do prostorija određenih za molitvu pet puta dnevno, u skladu sa islamskom tradicijom.

    U toku godine bilo je izvještaja o kašnjenju agencija za provođenje zakona u vođenju evidencije o lišavanju slobode prije predaje takvih osoba nadležnim tužilaštvima. Također je bilo izvještaja prema kojima medicinsko osoblje u KP zavodima nije detaljno dokumentiralo povrede zatvorenika niti je navelo da li su primijećene povrede odgovarale navodima zatvorenika o pogrešnom postupanju s njima.

    Zakon pritvorenicima i zatvorenicima omogućava da upute zahtjeve ili pritužbe ombudsmenima BiH, koji imaju ovlasti da zagovaraju prava zatvorenika, uključujući i prava maloljetnika, vezano za status i okolnosti zatvaranja, kauciju, prenatrpanosti i ostale uvjete. Za razliku od prethodne godine, nije se desilo da zatvorska uprava nije proslijedila zahtjeve zatvorenika ombudsmenima. Zatvorenici imaju zakonsko pravo na komunikaciju, podnošenje pritužbi i mogu očekivati ekspeditivno rješavanje povreda svojih prava. Ombudsmeni mogu također zagovarati u ime osoba lišenih slobode poboljšanje uvjeta u zatvorima i vođenja evidencije kako bi osigurali da zatvorenici ne služe kaznu zatvora duže od odmjerene kazne. Ombudsmeni nemaju ovlasti da zagovaraju alternativno služenje kazni zatvora koje bi bilo omogućeno nenasilnim prijestupnicima, a čime bi se riješilo pitanje prenatrpanosti zatvorskih kapaciteta.

    U toku obilaska zatvora u Republici Srpskoj 2009. godine, CPT je utvrdio da zatvorenici mogu uložiti pritužbe zavodskom osoblju, kao i samom direktoru, i da se mogu obratiti i Uredu ombudsmena. Međutim, CPT je primijetio da ne postoji politika koja bi obezbijedila povjerljivost takve korespodencije. Naprimjer, u zatvoru u Banjoj Luci, pritvorenici moraju predati zavodskim službenicima svu korespodenciju u otvorenoj koverti.

    CPT je primijetio da od 2009. godine nema sveobuhvatnog strateškog pristupa reformi zatvorskog sistema u zemlji kako bi se riješilo pitanje očekivanog porasta broja zatvorenika i izazovnijeg profila zatvornika ubuduće. CPT je također primijetio da svaki entitet upravlja svojim zatvorima autonomno, dok je državno Ministarstvo pravde nadležno za zatvorsku jedinicu Suda BiH.

    Vlada je dozvolila posjete nezavisnim promatračima poštivanja ljudskih prava, a predstavnicima međunarodne zajednice obezbijedila neometan pristup svim zatvorima i pritvorskim jedinicama i zatvorenim osobama. Dana 15. aprila je delegacija CPT-a posjetila Bosnu i Hercegovinu po peti put i obišla sve veće stanice policije, imigracione centre, zatvore, tužilaštva, psihijatrijske klinike i centre za socijalnu skrb; do kraja godine izvještaj još uvijek nije bio objavljen. Međunarodni komitet Crvenog krsta/križa (MKCK) i dalje ima pristup zatvorima u nadležnosti ministarstava pravde i na državnom i na entitetskom nivou.

    Minimalni međunarodni standardi zatvorskih uvjeta mogu se naći na:
    Standard Minimum Rules for the Treatment of Prisoners.

    d. Samovoljno hapšenje i pritvaranje

    Zakonom je zabranjeno proizvoljno hapšenje i pritvaranje i vlada općenito poštiva ovu zabranu.

    Uloga policijskog i sigurnosnog aparata

    Zakonom su dodijeljene u značajnoj mjeri preklapajuće nadležnosti nad provedbom zakona vlastima na nivou države, na nivou oba entiteta i Brčko Distrikta, od kojih svaki nivo ima svoje policijske snage. Vojne snage EU su nastavile pružati podršku vlastima zemlje u održavanju sigurnog i bezbjednog okruženja za stanovništvo zemlje. Uredi NATO-a u Sarajevu nastavljaju pomagati vlastima zemlje u provođenju reforme odbrane, nastojanjima u borbi protiv terorizma i na saradnji sa ICTY-om. Policijska misija EU ostala je u zemlji sa zadatkom praćenja rada lokalne policije.

    Civilne vlasti imaju efektivnu kontrolu nad snagama sigurnosti i vlada posjeduje efektivne mehanizme istrage i kažanjavanja zloupotrebe položaja i ovasti i koruptivnih djela. Iako nije bilo izvještaja o nekažnjavanju takvih djela u toku godine, i dalje su konstantno podnošeni izvještaji o korupciji u snagama sigurnosti na entitetskom i državnom nivou. Jedinice za profesionalne standarde (PSU) su istražne jedinice za interne poslove pri ministarstvima unutarnjih poslova entiteta i Brčko Distrikta.

    Procedure hapšenja i postupanje tokom pritvora

    Policija je generalno vršila hapšenja otvoreno, po osnovu naloga izdanih na temelju dovoljno dokaza. Zakonom je uređeno da će organi vlasti upoznati osobe lišene slobode o optužbama za koje ih se tereti odmah po prvom ispitivanju.

    Zakonom se od policije zahtijeva da privedu osumnjičene pred tužioca u roku od 24 sata od lišavanja slobode. Tokom ovog perioda policija može zadržati osobe lišene slobode do šest sati na mjestu izvršenja kaznenog djela u svrhu istrage. Nakon toga tužilac ima rok od 24 sata da osobu lišenu slobode pusti ili je izvede pred sudiju koji donosi odluku o pritvoru. Sistem plaćanja kaucije funkcionira. Zakon dozvoljava pritvorenicima da sami odaberu advokata; međutim, u praksi, organi ponekad nisu pritvorenim osobama omogućili neodložan kontakt sa advokatom.

    U toku godine je delegacija CPT-a ustanovila da garancije prava na pristup advokatu „nisu evolvirale“ od prethodne posjete CPT-a, niti su bile djelotvorne u trenutku lišavanja slobode. Mnoge osobe sa kojima je delegacija razgovarala tvrdile su da im nije dozvoljeno da kontaktiraju advokata ili da su bile upoznate sa svojim pravima tek nakon ispitivanja u policiji i saslušanja pred sudijom za prethodni postupak. Mnoge osobe su se žalile na to da su advokati koji su im dodijeljeni po službenoj dužnosti šutili tokom saslušanja pred sudijom za prethodni postupak.

    Vlada RS-a i pet kantona u Federaciji snose troškove odbrane ukoliko se radi o optuženiku slabog imovinskog stanja. S obzirom da nema zakonâ o besplatnoj pravnoj pomoći, optuženici slabog imovinskog stanja pred državnim sudom i pred sudom u šest kantona u Federaciji bili su prisiljeni tražiti da ih zastupaju NVO koje pružaju besplatne pravne usluge. RS i pet kantona u Federaciji su obezbjeđivali advokate po službenoj dužnosti čije troškove snose njihova ministarstva pravde koja su također poslodavci i postupajućim tužiteljima. Grupe za građanske slobode su kriticizirale ovaj sukob interesa. Nije bilo izvještaja o držanju osumnjičenika u potpunoj izolaciji niti u kućnom pritvoru. Zakonom je zajamčeno pravo na brzo suđenje. Zakonom je generalno ograničen pritvor na godinu dana.

    U toku godine nije bilo slučajeva samovoljnog hapšenja ili pritvaranja.

    Zakonom je striktno ograničeno trajanje pritvora i prije podizanja optužnice i nakon potvrde optužnice. Da bi se pritvor produžio, sud mora razmatrati predmet u redovnim, propisanim intervalima. Otuženik ima pravo podnijeti žalbu na pritvor.

    e. Onemogućavanje pravičnog i javnog suđenja

    Državnim ustavom nije eksplicitno zagarantirano nezavisno sudstvo, ali zakonima oba entiteta jeste. Političke stranke i pripadnici grupa organiziranog kriminala su u nekoliko slučajeva vršili uticaj na pravosuđe i na državnom i na entitetskom nivou u politički osjetljivim predmetima.

    Sudski sistem je opterećen velikim brojem zaostalih predmeta i nedostatkom djelotvornog mehanizma za provođenje sudskih naredbi. Neefikasnost sudova podriva vladavinu prava smanjenjem djelotvornosti presuda u građanskim stvarima. Postoji blizu dva miliona neriješenih građanskih sporova, od čega se preko pola miliona odnosi na račune na ime komunalnih usluga. Nadležni organi su procijenili da u 10 posto predmeta postoje elementi krivičnih djela. Prema izvještaju Centra za ljudska prava Univerziteta u Sarajevu za 2008. godinu, više od 20 posto odluka državnog Ustavnog suda nije provedeno. Većina slučajeva odnosila se na takozvane „sistemske propuste“ vlasti, kao što su pitanja nestalih osoba, stare devizne štednje i isplate naknada za ratne štete.

    Sudski postupci

    Prema zakonima koji su na snazi u Federaciji i u Republici Srpskoj, optuženi uživaju načelo prezumpcije nevinosti, s tim da se prema zakonu suđenje odvija bez porote. Prema zakonu, optuženi ima pravo na odbranu po službenoj dužnosti ako je optužen za teško krivično djelo. Međutim, sudovi nisu u svim slučajevima imenovali advokate odbrane po službenoj dužnosti u predmetima u kojima je maksimalna zaprijećena kazna manja od pet godina zatvora. Prema zakonu, optuženi imaju pravo da svjedoke unakrsno ispituju, da pozivaju svjedoke obrane i sami iznose svoju odbranu, imaju pristup dokazima u posjedu vlasti koji su relevantni za njihov predmet i pravo na žalbu protiv presude i ova prava su generalno poštivana u praksi.

    Tužilaštvo BiH nastavilo je koristiti sporazume o priznanju krivnje u nekim predmetima. U zemlji postoji državna strategija za krivično gonjenje ratnih zločina kojom je predviđeno krivično gonjenje najkompleksnijih predmenta ratnih zločina do 2016. godine i svih ostalih predmeta ratnih zločina do 2024. godine.

    Politički zatvorenici i pritvorenici

    Nije bilo izvještaja o postojanju političkih zatvorenika i pritvorenika.

    Regionalne odluke Suda za ljudska prava

    Zemlja je pristupila Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima i u nadležnosti je Evropskog suda za ljudska prava. Zemlja je ispoštovala presude Evropskog suda kojima se nalažu pojedinačne mjere bilo primjenom konkretnih pravnih sredstava ili dostavljanjem akcijskih planova za provedbu presuda Evropskom sudu za ljudska prava. Međutim, zemlja još uvijek nije ispoštovala presudu Suda u predmetu Sejdić-Finci iz 2009. godine, u kojoj je Sud utvrdio da su ustavne odredbe zemlje u pogledu kandidiranja pripadnika etničkih manjina na određene funkcije u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

    Postupci i pravni lijekovi u građanskopravnim stvarima

    Zakonom je omogućeno fizičkim i pravnim osobama da koriste pravna sredstva u građanskopravnom postupku u slučaju povrede ljudskih prava, kao i pravo da podnesu žalbu na sudsku presudu Evropskom sudu za ljudska prava. Vlada je općenito ispoštovala odluke domaćih i regionalnih sudova u vezi s ljudskim pravima.

    Restitucija imovine

    Četiri tradicionalne vjerske zajednice u zemlji podnijele su brojne zahtjeve za restituciju imovine koja je nacionalizirana nakon Drugog svjetskog rata. U nedostatku državnog zakonodavstva kojim bi se konkretno regulirala restitucija nacionalizirane imovine, povrat ranije imovine vjerskih zajednica nastavljen je u pojedinim slučajevima, u skladu s odlukama općinskih zvaničnika; ti zvaničnici su rijetko dovršavali slučajeve restitucije, a obično je to bilo u korist većinske zajednice u datoj općini.

    Mnogi zvaničnici su koristili slučajeve restitucije imovine kao instrument političkog patronata. U nekoliko slučajeva su vladini zvaničnici odbili izvršiti povrat imovine koja zakonski pripada vjerskim institucijama. U toku godine vlasti nisu poduzele aktivnosti na ispunjavanju sporazuma iz juna 2009. godine o povratu zgrade u kojoj je smješten Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a čije je vlasništvo nad zgradom zakonski priznato prije sukoba 1992.-1995. godine.

    Romi koji su raseljeni tokom sukoba od 1992. do 1995. godine imali su poteškoća sa vraćanjem u posjed svoje imovine, kao rezultat diskriminacije, i zbog toga što nisu imali dokumente kojima bi dokazali vlasništvo ili nikada nisu uknjižili svoju imovinu kod lokalnih vlasti.

    f. Samovoljno ometanje prava na privatnost, porodicu, dom i korespodenciju

    Zakonom su takve radnje zabranjene i vlada je u praksi generalno poštivala te zabrane.

    Dio 2. Poštivanje građanskih sloboda, uključujući i sljedeće:

    a. Sloboda govora i štampe

    Status slobode govora i štampe

    Zakonom je propisana sloboda govora i štampe; međutim, vlada u praksi nije uvijek poštivala slobodu štampe. Zakonima je sloboda štampe u nadležnost kantona u Federaciji i entitetskih organa vlasti u Republici Srpskoj. Nivo poštivanja slobode govora i štampe od strane vlasti nije se povećao u toku godine.

    Sloboda govora: Povremeno su vlasti RS-a novčanim kaznama odvraćali političko izražavanje. U oktobru su gradske vlasti u Banjoj Luci novčanom kaznom od 1.400 KM ($ 930) kaznili NVO „Oštra nula“ za postavljanje natpisa „Ja samo ne želim da odem odavdje“ na centralnom trgu Banja Luke. „Oštra nula“ je postavila natpis protestirajući protiv činjenice da BiH još uvijek nema novu državnu vlast, godinu dana nakon općih izbora.

    Krivični zakon Federacije zabranjuje govor mržnje. Krivični zakon Republike Srpske ne zabranjuje izričito govor mržnje, mada je zakonom zabranjeno izazivanje etničke, rasne i vjerske mržnje. U praksi su mnogi mediji nekažnjeno koristili zapaljiv jezik, često nacionalistički, po pitanjima koja se odnose na etničku pripadnost, religiju i spolnu orijentaciju. Nezavisni analitičari su primijetili tendenciju političara i drugih lidera da neželjene kritike okarakteriziraju kao govor mržnje. Do kraja godine državna Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) nije registrirala niti jedan slučaj govora mržnje u toku godine.

    Sloboda štampe: Nezavisni mediji su bili aktivni i izražavali su široku raznolikost stavova, ali su bili pod uticajem vlasti, političkih stranaka i privatnih interesnih grupa. Medijsko izvještavanje je ostalo etnički podijeljeno.

    RAK je nadležan za reguliranje svih aspekata elektronskih medija u zemlji (televizija i radio). Politički pritisci na RAK su se nastavili, pri čemu su političari često navodili pristrasnost RAK-a. Nezavisnost i djelotvornost RAK-a su dodatno podrivani činjenicom da Vijeće ministara nije potvrdilo imenovanje novog generalnog direktora RAK-a, kao i drugim pravnim preprekama. Dok je Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT) i dalje imala ograničenu gledanost, naoko je zadržala objektivnu, nestranačku uređivačku politiku. Za razliku od nje, dva entitetska javna emitera, sa najvećom gledanošću u zemlji, i dalje odražavaju stajališta stranaka na vlasti u entitetima. Upravni odbori sva tri javna emitera nisu formirali jedinstven upravni odbor koji bi nadgledao jedinstven radiodifuzni sistem, kao što to zakon nalaže.

    Nastavili su se pritisci na BHRT. Dana 14. decembra je Predsjednik Republike Srpske izjavio da je potrebno ugasiti BHRT, tvrdeći da državni emiter nije u interesu građana RS-a i od njih se ne bi trebalo tražiti da finansiraju BHRT.

    Dana 26. aprila su članovi Upravnog odbora BHRT-a, koje imenuje Parlament, donijeli izmjene i dopune Statuta BHRT-a kojima je proširena nadzorna funkcija Odbora na potpunu uređivačku i upravljačku kontrolu nad BHRT-om. Predstavnica OSCE-a za slobodu medija sa sjedištem u Beču uputila je pismo BiH Parlamentu u kojem je upozorila da je uređivačka nezavisnost emitera tim izmjenama ugrožena. Linija za pomoć novinarima navodi na kraju svog godišnjeg izvještaja da se novi Statut provodi od novembra.

    U oktobru je Upravni odbor smijenio generalnog direktora BHRT-a po treći put, uprkos brojnim sudskim rješenjima prema kojima je smjena protuzakonita. Generalni direktor je podnio tužbu Sudu BiH protiv BHRT-a, tražeći privremenu mjeru kojom se nalaže njegov povratak na posao. Dana 15. decembra je Sud odbio zahtjev generalnog direktora za vraćanje na posao. Do kraja godine je drugostepeni postupak još uvijek bio u toku.

    Bile su dostupne mnoge novine u privatnom vlasništvu koje su izražavale široku raznolikost stavova. Određeni broj štampanih medija  i dalje je nailazio na finansijske probleme koji su doveli u opasnost njihovo dalje postojanje. Vijeće za štampu Bosne i Hercegovine, koje je nadležno za samoregulaciju online sadržaja i sadržaja štampanih medija, registriralo je osam slučajeva govora mržnje u štampanim i online medijima u periodu od maja do oktobra.

    Vlada Republike Srpske je treću godinu zaredom pružala direktnu finansijsku pomoć iz budžeta odabranoj grupi medija tako što je finansirala određene projekte bez javnih tendera i utvrđenih kriterija. Dok je Vlada RS-a tvrdila da je novac na raspolaganju svim medijima, postojala je daleko veća vjerovatnoća da će mediji koji su dobili finansijsku podršku zauzeti provladin stav i u manjoj mjeri izvještavati i čak ignorirati aktivnosti opozicije.

    Nasilje i maltretiranje: U toku godine bilo je vjerodostojnih izvještaja o zastrašivanju novinara i o politički motiviranim sporovima protiv novinara zbog negativnog izvještavanja o liderima na vlasti. Linija za pomoć novinarima (pri Udruženju BH novinari) zabilježila je 52 slučaja povrede prava i sloboda novinara ili pritiska od strane zvaničnika na vlasti ili u organima za provođenje zakona i bilo je 16 slučajeva pritiska i prijetnji novinarima, uključujući i jednu prijetnju smrću i četiri fizička napada. U drugim slučajevima nije odobren pristup informacijama i došlo je do povrede prava radnika. Prijavljeno je nekoliko incidenata u toku godine u kojima je izvršeno nasilje nad novinarima ili se radilo o eventualnim pokušajima zastrašivanja medija. U nekim slučajevima su takvi pritisci doveli do autocenzure medija.

    Do kraja godine je bivša odgovorna urednica informativnog programa FTV-a Duška Jurušić, koja je dobila otkaz u januaru 2010. godine, postigla dogovor sa javnim emiterom koji prethodno nije ispoštovao nekoliko sudskih presuda kojima je sud naredio njen povratak na posao. Mnogi medijski analitičari su ocijenili da je dobila otkaz zbog njenog nezavisnog izvještavanja o nizu političkih i društvenih pitanja u nekoliko proteklih godina. Jurišić je prešla na drugi medij i FTV je pristao da joj isplati zaostale plate u skladu sa sudskim presudama.

    Cenzura ili ograničavanje sadržaja: Neke političke stranke, kroz preduzeća pod njihovom kontrolom, koristila su oglašavanje i druge mehanizme kako bi vršili pritisak na medije koji su objavljivali tekstove suprotno njihovim interesima, čime su indirektno cenzurirale medije i vršile uticaj na uređivačke politike nekih medija. Zbog toga su neki mediji uveli autocenzuru.

    U nekim slučajevima su medijski izvori izvijestili o prijetnjama zvaničnika da se više neće oglašavati u medijima ili su ograničavali pristup službenim informacijama. Političari i vladini dužnosnici su također optuživali medije za negativna pisanja o određenoj etničkoj grupi ili za izdaju vlastite etničke grupe.

    Zakoni o kleveti/sigurnost u zemlji: Zakoni o kleveti postoje na entitetskom nivou. Međutim, vlasti, uključujući i sudove, nisu u potpunosti proveli te zakone u praksi.

    U toku godine je Vijeće za štampu razmatralo 99 prigovora na štampane i online medije, od čega je prihvatilo 29 prigovora kao valjane i odbilo 28 kao neosnovane. U 32 slučaja su mediji objavili demanti ili ispravku krivih informacija, u skladu s politikom Vijeća o samoregulaciji i medijaciji Vijeća. U pet slučajeva je Vijeće za štampu dalo instrukcije za dalji postupak i postupak se još uvijek vodio u dva slučaja. Većina prigovora koje je Vijeće prihvatilo odnosi se na tvrdnje da štampani mediji nisu omogućili pravo odgovora na izvještaje i članke koje smatraju pogrešnim ili klevetničkim. Jedan sudski postupak je obustavljen kroz medijaciju Vijeća za štampu. Prema analitičarima lokalnih medija, nivo pritiska na Vijeće za štampu je u toku godine ostao nepromijenjen.

    U avgustu je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik dobio presudu na Osnovnom sudu Banja Luka protiv tri zaposlenika FTV-a po tužbi za obeštećenje u iznosu od 5.000 KM ($ 3.000) zbog  pretrpljene duševne boli i narušavanja ugleda prilogom magazina FTV-a „60 minuta“, emitiranom 2008. godine.

    U maju su Udruženje BH novinari, Linija za pomoć novinarima i Uređivački odbor BHRT-a oštro osudili navodna nastojanja predsjedavajućeg Upravnog odbora BHRT-a Ahmeda Žilića da izvrši pritisak na Benjamina Butkovića, vršitelja dužnosti urednika informativnog programa BHRT-a, i da utiče na Butkovićev prilog o izmjenama Statuta BHRT-a, tražeći da samo njegove izjave i stav po tom pitanju budu predstavljeni u prilogu. Žilić poriče ove tvrdnje.

    U oktobru je Ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo naredio krivičnu istragu protiv sarajevskog magazina Slobodna Bosna, nakon pisanja ovog magazina o navodnoj uključenosti Ministra u sumnjive poslove. U svojoj pisanoj instrukciji policiji, Ministar je opravdao istragu „potrebom da se zaštiti ugled Ministarstva i legalitet njegovog rada“. Nakon što je Udruženje BH novinari javno protestiralo protiv istrage, navodeći da se radi o zloupotrebi krivičnog zakona, Ministar je tvrdio da je pokrenuo krivičnu istragu protiv sebe, a ne protiv magazina.

    Sloboda izražavanja na internetu

    Vlada nije ograničavala pristup internetu, niti je zabilježeno da vlada prati e-mail i komunikaciju preko internet pričaonica (chat room). Pojedinci i grupe su se mogli uključiti u mirno izražavanje stajališta putem interneta i elektronske pošte.

    Akademske slobode i kulturne manifestacije

    Vlada nije ograničavala akademske slobode i kulturne manifestacije; međutim, etnički favoritizam i politiziranje imenovanja na fakultetima ograničavale su akademske slobode. U Sarajevu se Srbi i Hrvati žale da se Bošnjacima daje prednost prilikom imenovanja i unapređenja na Univerzitetu u Sarajevu. Univerzitet Banja Luka i Univerzitet Istočno Sarajevo i dalje ograničavaju imenovanja nastavnog osoblja gotovo isključivo na Srbe. Univerzitet u Mostaru je i dalje podijeljen na dva univerziteta, što odražava još uvijek postojeću etničku podjelu grada. Usko lokalni interesi utječu na preostalih pet univerziteta u područjima sa bošnjačkom većinom.

    b. Sloboda mirnog okupljanja i udruživanja

    Sloboda okupljanja

    Zakonom je zagarantirana sloboda okupljanja i vlasti generalno u praksi poštivaju ovo pravo.

    Sloboda udruživanja

    Zakonom je zagarantirana sloboda udruživanja i vlasti su generalno poštivale ovo pravo u praksi; iako su neke nevladine organizacije prijavile da su imale poteškoća prilikom registracije. Zakonom je omogućena slobodna registracija, neke nevladine organizacije i udruženja nevladinih organizacija su naišli na duga otezanja postupka i nekonsistentnu primjenu zakona. Neke nevladine organizacije, frustrirane odugovlačenjem na državnom nivou, odlučile su se za registraciju na entitetskom nivou.

    c. Vjerske slobode

    Za opis vjerskih sloboda vidjeti Međunarodni izvještaj o vjerskim slobodama za 2011. na Department of State - Country Reports.

    d. Sloboda kretanja, interno raseljene osobe, zaštita izbjeglica i osobe bez državljanstva

    Zakonom su omogućeni sloboda kretanja unutar zemlje, putovanje u inostranstvo, emigracija i repatrijacija i vlasti su generalno poštivale ta prava; međutim, ipak su u praksi ostala neka ograničenja. Vlasti su sarađivale sa Uredom Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice (UNHCR) i drugim humanitarnim organizacijama na pružanju zaštite i pomoći interno raseljenim osobama, izbjeglicama, izbjeglicama koje se vraćaju, tražiteljima azila, osobama bez državljanstva i drugim osobama na koje se odnosi mandat UNHCR-a.

    Prema podacima UNHCR-a, do kraja 2010. godine je registrirano 113.365 raseljenih osoba u zemlji. Većina njih se želi vratiti u prijeratno mjesto prebivališta sa kojeg su raseljeni u toku ratova 1991.-1995. na prostoru bivše Jugoslavije. Prema UNHCR-u, 323 pripadnika manjinskih zajednica su se vratila u toku prvih šest mjeseci iste godine. Vladini dužnosnici i neke NVO, međutim, smatraju da je ukupan broj osoba koje su se vratile u prijeratno mjesto prebivališta nakon rata znatno niži, s obzirom da je UNHCR odredio broj povrataka na osnovu povrata imovine, a ne na osnovu fizičkog prisustva povratnika.

    Visoka stopa nezaposlenosti, nemogućnost korištenja socijalnih beneficija, nedostatak stambenog prostora i visoke općinske administrativne takse za dokumente neophodne za pristup pomoći u rekonstrukciji za povratak nastavili su kočiti proces povratka. Manjinski povratnici se često suočavaju sa diskriminacijom u svim aspektima svakodnevnog života, uključujući i pristup zdravstvenoj zaštiti, penzijama, zapošljavanje u javnom sektoru i druge oblike socijalne zaštite.

    U Republici Srpskoj, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica, i u Federaciji, Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica, pružalo je pomoć povratnicima, kao naprimjer, u vidu ograničene pomoći u rekonstrukciji. Ova ministarstva su dodijelila dio budžetskih sredstava provedbi zajedničkih projekata koje je odredila Državna komisija za izbjeglice. U nekim slučajevima su entitetska ministarstva direktno sarađivala i dodijelila sredstva u jednakom iznosu za poboljšanje životnih uvjeta povratnika iz reda etničkih manjina, kao što je zajednički projekat pomoći poljoprivredi za bošnjačke povratnike u Višegrad u RS-u i Srba u Mostar u Federaciji.

    Manjinski povratnici često su bili suočeni sa zastrašivanjem i žalili su se na diskriminaciju prilikom zapošljavanja i suočili su se sa opstrukcijama u pristupu obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i ostvarenju prava na penziju, kao i sa lošom infrastrukturom.

    Trend napada usmjerenih protiv vjerskih lokacija i objekata manjinskog stanovništva i dalje utiče na povratak. Mnogi povratnici navode nehapšenje ratnih zločinaca od strane nadležnih organa kao razlog koji ih odvraća od povratka. Mnoge raseljene osobe za sebe stvaraju novi život daleko od svojih prijeratnih ognjišta, i vraćaju se samo one s malim brojem drugih opcija (uključujući i veliki broj penzionera starije životne dobi).

    Nije bilo zakonskih ograničenja za interno raseljene osobe da ostvare pristup humanitarnim organizacijama i pomoći, ali su postupci prijave komplicirani i neke interno raseljene osobe često nisu mogle platiti sve troškove na ime zahtjeva za pomoć. Također je postojala i rasprostranjena korupcija i jasno uspostavljene etničke podjele u kriterijima odabira korisnika pomoći.

    Zakonima i ustavom zemlje zagarantiran je dobrovoljni povratak ili preseljenje interno raseljenih osoba u treće zemlje, u skladu sa UN-ovim Vodećim principima o internom raseljeništvu. U toku cijele godine su entitetske vlasti zajedno utrošile oko 27 miliona KM ($ 18 miliona) kako bi omogućile povratak ili lokalnu integraciju interno raseljenih osoba i izbjeglica iz rata 1991-1995. na prostoru bivše Jugoslavije. Oba entitetska ministarstva za izbjeglice i interno raseljene osobe su dodijelila sredstva u jednakom iznosu i direktno sarađivala sa međunarodnom zajednicom u izgradnji jedinica socijalnog stanovanja i pružala su manju pomoć poljoprivredi u podršci održivom povratku ili lokalnoj integraciji oko 100 interno raseljenih porodica u toku godine. Međutim, do kraja godine državna vlada nije dodijelila sredstva – uglavnom zbog toga što još uvijek nije bila formirana državna vlada, više od godinu dana nakon općih izbora održanih 2010. godine.

    Zaštita izbjeglica

    Pristup azilu: Zakonima zemlje je regulirano davanje azila ili izbjegličkog statusa i vlasti su uspostavile sistem za pružanje zaštite izbjeglicama. Tražitelji azila čiji zahtjevi za azil nisu riješeni, bez obzira iz koje zemlje dolaze, mogu ostati u azilantskim centrima sve dok Ministarstvo sigurnosti ne riješi njihove zahtjeve, što obično traje tri mjeseca, ali i duže u nekim slučajevima. U hitnim slučajevima u kojima se radi o očigledno neosnovanim zahtjevima, postupak traje 15 dana. Tražitelji azila imaju pravo na žalbu protiv negativne odluke u roku od 60 dana u redovnom postupku, i u roku od 8 dana u hitnom postupku. U slučajevima koji se rješavaju u hitnom postupku, zakon nalaže sudu da donese odluku u roku od 30 dana.

    Zabrana protjerivanja (nonrefoulement): Vlada je pružala zaštitu od protjerivanja ili povratka izbjeglica u zemlje u kojima bi njihov život ili sloboda bili ugroženi na osnovu rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja. Zakonom o kretanju i boravku stranaca i azilu je određena primjena koncepta „sigurna zemlja porijekla“ i zahtjevi tražitelja azila koji dolaze iz „sigurne zemlje porijekla“ smatraju se neosnovanim. Prema Zakonu, podnositelj zahtjeva za azil mora dokazati da zemlja iz koje dolazi nije za njega bezbjedna. Međutim, Vijeće ministara nije donijelo odluku o „sigurnim zemljama porijekla“.

    U toku godine su 13 Afganistanaca i 2 Sudanca koji su nelegalno ušli u zemlju iz Srbije zadržani u Imigracionom centru u zemlji i potom su vraćeni u Srbiju. Prema vladinim izvorima, niko od njih nije tražio azil, iako nije jasno da li su bili upoznati s pravima prema azilantskom postupku zemlje. Postoje izvještaji prema kojima su zahtjevi tražitelja azila sa Kosova rutinski odbijani, čime su osobe koje su imale pravo na međunarodnu zaštitu bile izložene opasnosti od protjerivanja.

    Zloupotreba izbjeglica: Nije bilo izvještaja o zloupotrebi izbjeglica i u azilantskim centrima je pružana adekvatna zaštita izbjeglicama.

    Zapošljavanje: Tražitelji azila nemaju pravo na zapošljavanje sve dok im vlasti ne odobre zahtjev za azil.

    Pristup osnovnim uslugama: Tražitelji azila imaju pravo na osnovno obrazovanje, osnovnu zdravstvenu zaštitu i pravnu zaštitu u slučaju povreda njihovih ljudskih prava.

    Trajna rješenja: Dana 7. novembra zemlja je uz posredovanje UNHCR-a potpisala Regionalni sporazum o izbjeglicama (skupa sa Srbijom, Hrvatskom i Crnom Gorom) kojim je Vlada pristala da iznalazi trajna rješenja za maksimalno 6.000 izbjeglica iz drugih zemalja s prostora bivše Jugoslavije. Do kraja godine u državnom Zakonu o državljanstvu još uvijek nije bilo uvjeta za olakšanu naturalizaciju izbjeglica i osoba bez državljanstva. Sve izbjeglice su imale zdravstveno osiguranje i sve one koje su boravile izvan prihvatnog centra primale su socijalnu pomoć. Međutim, potrebno je izraditi sistematski program lokalne integracije.

    Privremena zaštita: U toku godine vlada nije dala privremenu zaštitu niti jednoj osobi koja ne ispunjava uvjete za sticanje izbjegličkog statusa. Vlada je osobama sa Kosova produžila supsidijarnu zaštitu za još jednu godinu.

    Osobe bez državljanstva

    Zakonom je određeno da je dijete čiji su jedan ili oba roditelja državljani BiH također državljanin BiH, bez obzira na mjesto rođenja. Dijete rođeno na teritoriji zemlje čiji roditelji nisu državljani BiH ne stiče državljanstvo osim ako su oba roditelja osobe bez državljanstva.

    Prema UNHCR-u, na kraju godine je bilo između 3.000 i 5.000 osoba koje su pod rizikom od apatridije, od kojih su velika većina bili Romi. Ovaj broj uključuje i one osobe koje nisu upisane u matične knjige rođenih i osobe koje su pod rizikom od denaturalizacije (većinom osobe naturalizirane tokom sukoba u periodu 1992. – 1995. godina). Prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH, u toku godine je pregledano 170 pojedinačnih odluka o naturalizaciji, od čega je 40 odluka završilo denaturalizacijom. Tokom godine nije bilo zabilježenih slučajeva apatridije u toj grupi.

    Dok zakon ne nudi bilo kakve posebne odredbe za ubrzavanje naturalizacije osoba bez državljanstva, on omogućava osobama bez državljanstva da steknu državljanstvo na nediskriminirajućim osnovama. Osobe bez državljanstva prijavljuju se za naturalizaciju putem iste procedure kao i drugi strani državljani.

    Dio 3. Poštivanje političkih prava: pravo građana da promijene vladu

    Zakonom je građanima zagarantirano pravo na promjenu vlast na miran način, a građani su u praksi provodili ovo pravo putem periodičnih višestranačkih izbora na bazi općeg prava glasa.

    Izbori i političko učešće

    Nedavni izbori: Promatrači ispred OSCE-a su zaključili da su opći izbori 2010. godine održani uglavnom u skladu sa međunarodnim standardima, s tim da su primijetili probleme, uključujući i nedostatke u procesu registracije, grupno glasanje, neregularnosti tokom brojanja glasova. Promatračka misija OSCE-a je navela da su privatni mediji, posebno štampani, imali tendenciju favoriziranja određenih kandidata. Manje stranke su se žalile na sistematski nedovoljnu zastupljenost u medijima. Do kraja godine politički lideri nisu formirali novu vladu na državnom nivou i u jednom kantonu, čime su zvaničnici čija stranka nije osvojila mandate ostavljeni da obnašaju dužnost „u tehničkom mandatu“. Politički lideri su postigli dogovor 28. decembra o formiranju novog saziva Vijeća ministara, ali je rad na provedbi dogovora nastavljan u 2012. godini.

    Nacionalistička retorika lidera iz svih etničkih zajednica dominirala je političkim diskusijama. Posebno su srpski političari redovito dovodili u pitanje validnost i postojanje države Bosne i Hercegovine i prijetili su referendumom u Republici Srpskoj o njenom otcjepljenju od ostatka države.

    Učešće žena i manjina: Prema zakonu, najmanje 30 posto kandidata političkih stranaka moraju biti žene. Osam od 42 zastupnika u Zastupničkom domu BiH su žene. Nije bilo žena u Vijeću ministara koje se sastoji od devet članova, iako dvije žene obnašaju dužnost zamjenice ministra. Na entitetskom nivou žene su na tri od 23 vodeće pozicije u Federaciji, uključujući i jednu ministricu, jednu predsjedavajuću i jednu dopredsjedavajući parlamenta. Nakon izbora 2010. godine, 19 žena je izabrano u Zastupnički dom Parlamenta FBiH i 14 u Dom naroda Parlamenta FBiH. U Republici Srpskoj, među 16 ministara su 2 žene, a jedna je skupštinska potpredsjednica. Prema podacima do avgusta, 31 posto delegata u Narodnoj skupštini RS-a su bile žene, 30 posto zaposlenih u ministarstvima u Vladi RS-a su žene i 5 posto načelnika općina u RS-u su žene.

    Prema zakonu, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i „ostali“ moraju biti adekvatno zastupljeni u institucijama vlasti na entitetskom, kantonalnom i općinskom nivou, na osnovu popisa iz 1991. godine sve dok se ne završi proces povratka prema Daytonskom sporazumu. Međutim, vlasti nisu ispoštovale ovaj zakon u praksi. Osim tri konstitutivna naroda, postoji 16 priznatih nacionalnih manjina. Manjine koje se ne smatraju „konstitutivnim narodima“ prema Ustavu zemlje i dalje su uveliko nezastupljeni u vlasti. Nema predstavnika manjina u parlamentu, a samo je jedan predstavnik manjina u Vijeću ministara.

    Dio 4. Korupcija i transparentnost vlasti

    Zakonom su propisane kazne za krivična djelo korupcije u vlasti; međutim, vlada ne provodi zakon djelotvorno i zvaničnici često prolaze nekažnjeno za koruptivna djela.

    Kandidati za određene javne funkcije, među njima i kandidati za mandate u parlamentima na državnom i entitetskom nivou i za funkcije u Vijeću ministara i entitetskim vladama, podliježu odredbama zakona o prijavi imovinskog stanja. Centralna izborna komisija je nadležna za osiguranje poštivanja tih zakona.

    Dana 27. juna je Kantonalni sud u Mostaru oslobodio bivšeg člana tročlanog Predsjedništva BiH Dragana Čovića i drugih šest optuženika od optužbi za korupciju u slučaju privatizacije Eroneta,  supsidijarnog društva za mobilnu telefoniju trećeg po veličini telekom operatera u zemlji (HT Mostar) 2005. godine. Čović, koji je tada obnašao funkciju Federalnog ministra finansija i predsjedavajućeg Upravnog odbora HT Mostar, i šest članova Odbora optuženi su da su nelegano izvršili prijenos dionica Eroneta. U drugom predmetu iz 2000. godine, Čović je optužen 29. juna za zloupotrebu položaja kao bivši ministar finansija u Vladi FBiH ukinuvši carine na uvoz sirovog mesa kako bi povećao zaradu prehrambene industrije Lijanovići.

    Iako prema zakonu građani imaju pristup vladinoj dokumentaciji, mnogi organi vlasti nisu ispoštovali zakon. Prema zakonu, vlada mora dati objašnjenje za svako odbijanje pristupa, a građani, ukoliko im je pristup onemogućen, imaju pravo žaliti se sudu ili ombudsmenu. U praksi, vlasti nekada nisu ponudile traženo objašnjenje za odbijanje pristupa osim ako se građani nisu žalili ombdusmanu, sudovima ili tražili pravnu pomoć. Javna svijest o tom zakonu je i dalje na niskom nivou.

    Dio 5. Stav vlade u pogledu međunarodnih i istraga nevladinog sektora po pitanju navoda o povredama ljudskih prava

    Širok spektar organizacija za ljudska prava i nevladinih organizacija je generalno djelovao bez ograničenja, istražujući slučajeve povreda ljudskih prava i objavljujući svoje nalaze. Međutim, vladini dužnosnici su često bili neefikasni i kasnili su s poštivanjem njihovih preporuka.

    U toku godine zagovaračke aktivnosti NVO su postale raznovrsnije, uključujući metode kao što su načelni dokumenti, saopštenja za javnost i ulične akcije. Učešće NVO u procesima donošenja odluka se još uvijek odvija na ad hoc osnovama. I vladinom i nevladinom sektoru nedostaje dovoljno znanja o postojećim mehanizmima za učešće NVO. Vijeće ministara ima pravo vratiti bilo koji nacrt zakona koji nije prošao kroz proces konsultacija sa NVO, ali do danas nije koristilo taj mehanizam.  NVO su u velikoj mjeri bile isključene iz odluka većeg političkog značaja ili osjetljivosti. NVO nastavljaju uspostavljati veći stepen saradnje sa vlastima na nižim nivoima. Pored postojećeg Sporazuma o saradnji potpisanog od strane Vijeća ministara, do kraja godine više od 80 općina i 3 kantona su izradili i potpisali sporazume sa lokalnim NVO.

    Prema istraživanju koji je finansirala Evropska komisija, u zemlji je registrirano 13.000 NVO. Finansijska održivost i dalje predstavlja najizazovniju prepreku ukupnom civilnom društvu obzirom da više nepolitički orijentiranih organizacija, koje se ne smatraju prijetnjom strankama na vlasti, primaju podršku od strane lokalnih vlasti. Registracija i procedura izmjene statuta organizacije traju znatno duže nego što je to propisano zakonom zbog neefikasnosti organa.

    UN i druga međunarodna tijela: Vlasti su generalno sarađivale sa Međunarodnim krivičnim tribunalom za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije (ICTY) putem saradnje u istragama i predaje optuženika. Dva preostala bjegunca, haška otpuženika Ratko Mladić i Goran Hadžić, su uhapšeni u toku godine u Srbiji i postupci protiv njih su već počeli pred sudom u Hagu.

    Vlasti na državnom nivou su u potpunosti sarađivali s međunarodnim organizacijama, kao što je Ured visokog predstavnika, koji ima posebne ovlasti nad vlastima, kao i sa drugim međunarodnim organizacijama, kao što su MKCK, ICMP i OSCE. Međutim, vlasti Republike Srpske su bile manje kooperativne sa takvim organizacijama nego vlasti na državnom nivou i na nivou Federacije.

    Organi vlasti/organi koji se bave ljudskim pravima: Obdusmen na državnom nivou je funkcionalna institucija nadležna da istražuje povrede zakona o ljudskim pravima u ime pojedinačnih građana i vlastima podnosi preporuke za preduzimanje odgovarajućeg pravnog sredstva. Međutim, preporuke ombdusmena nisu zakonski obavezujuće.

    Državni parlament ima Zajedničku komisija za ljudska prava, prava djeteta, mlade, imigracije, izbjeglice, azil i etiku, koju sačinjavaju članovi ispred oba doma parlamenta. Komisija, koja broji 11 članova, učestvuje u aktivnostima u vezi ljudskih prava skupa sa vladinim i nevladinim organizacijama.

    Mehanizmi javne podrške i propisi nisu bili razvijeni u dovoljnoj mjeri. Umjesto da prate uspostavljene smjernice i kriterije, činilo se da komisije vlasti koje su vršile dodjeljivanje javnih sredstava baziraju mnoge od svojih odluka na političkim interesima i dodjeljuju veće postotke sredstava unaprijed određenim korisnicima kao što su vjerske zajednice, sportske organizacije i udruženja veterana. Metode dodjele nastavljaju biti netransparentne i predmet korupcije.

    Dio 6. Diskriminacija, društvene zloupotrebe i trgovina ljudima

    Zakonom je zabranjena diskriminacija na osnovu rase, spola, invaliditeta, jezika ili drugog socijalnog statusa; međutim, vlada ne provodi ove zabrane djelotvorno.

    Žene

    Silovanje i silovanje supružnika su protuzakoniti; maksimalna kazna zaprijećena za ta djela je zatvorska kazna u trajanju od 15 godina. Osjećaj stida je, prema navodima, sprečavao neke žrtve silovanja da prijave takve slučajeve nadležnim organima. Iako je policija generalno odgovarala na prijave o seksualnom napadu, ona ipak nije sa istom ozbiljnošću pristupila prijavama o silovanju supružnika.

    Nasilje nad ženama, uključujući i nasilje u porodici i seksualne napade, ostaje rasprostranjen problem i takvi slučajevi se još uvijek neredovno prijavljuju. Prema procjenama nevladinih organizacija, trećina žena u BiH su žrtve nasilja u porodici. Oba entiteta imaju zakone prema kojim je policija obavezna počinitelja nasilja udaljiti iz stambenog prostora. Međutim, NVO su izvijestile da su nadležni organi često vraćali počinitelje u porodice manje od 24 sata nakon incidenta – posebno u RS-u gdje je nasilje u porodici kvalificirano kao prekršaj. Stručnjaci procjenjuju da svega 10 posto žrtava nasilja u porodici slučaj prijavi policiji. Iako je policija prošla kroz specijaliziranu obuku kako bi se osposobila za postupanje u slučaju nasilja u porodici, NVO su izvijestile o rasprostranjenom stavu među policijom u oba entiteta da se lišavanjem slobode počinitelja „razdvaja porodica”. U zemlji postoje dvije otvorene telefonske linije za pomoć žrtvama. U zemlji postoji nekoliko skloništa za žrtve nasilja u porodici, od kojih su mnoga primila finansijsku i drugu materijalnu podršku vlasti tokom godine. Mnoga od ovih skloništa su ujedno služila i kao skloništa za žrtve trgovine ljudima.

    Seksualno zlostavljanje je zakonom zabranjeno, ali je predstavljalo ozbiljan problem. Mnoge nevladine organizacije su izvijestile da su žene bile objekat seksualnog maltretiranja, ali žrtve gotovo ni u jednom slučaju nisu uložile tužbu uglavnom zbog toga što svoje iskustvo nisu povezale sa maltretiranjem i nisu bile svjesne svojih zakonskih prava.

    Reproduktivna prava: Parovi i pojedinci imaju pravo da samostalno i odgovorno donesu odluku o broju djece, vremenu u kojem će dobiti djecu, kao i razmaku između njih, i imaju informacije i načine da to urade bez diskriminacije, prisile i nasilja. Na raspolaganju su jednostavan pristup kontraceptivnim sredstvima i kvalifikovano osoblje prilikom porođaja. Većina žena imala je pristup prenatalnoj i postnatalnoj njezi kroz osiguranje koje plaća poslodavac odnosno vlasti. Međutim, troškovi osiguranja za samozaposlene žene su često bili pretjerano visoki, dok se stvarni iznos beneficija omogućenih nezaposlenim majkama često razlikovao po kantonima i općinama. Prema procjenama iz 2010. godine koje su prikupile međunarodne organizacije, u zemlji je bilo oko devet slučajeva smrti rodilja na 100.000 živorođene djece. Muškarci i žene su imali jednak pristup dijagnosticiranju i tretmanu spolno prenosivih infekcija, uključujući i HIV.

    Diskriminacija: Žene imaju jednak pravni status kao i muškarci, i organi vlasti su ih jednako tretirali u praksi. Državna Agencija za ravnopravnost spolova radila je na informiranju žena o njihovim zakonskim pravima. Žene i muškarci generalno su jednako plaćeni za jednak rad u vladinim preduzećima, ali ima izvještaja prema kojima to nije slučaj u privatnim preduzećima. Žene u svim dijelovima zemlje nailazile su na probleme vezane za neplaćanje porodiljskih naknada i neopravdano otpuštanje s posla trudnica i porodilja. U mnogim oglasima za popunjavanje upražnjenih radnih mjesta su otvoreno navedeni diskriminirajući kriteriji za kandidatkinje, kao što su starosna dob i fizički izgled. Žene su i dalje nedovoljno zastupljene u agencijama za provedbu zakona, iako je zabilježen kontinuirani napredak. Državni i entitetski parlamenti imaju komisije za jednakost spolova.

    Djeca

    Upis djece u matičnu knjigu rođenih: Prema zakonu, dijete čiji su jedan ili oba roditelja državljani BiH također je državljanin BiH, bez obzira na mjesto rođenja. Dijete rođeno na teritoriji BiH čiji roditelji nisu državljani BiH ne stiče državljanstvo osim ako su oba roditelja osobe bez državljanstva.

    Tokom godine UNHCR je putem lokalne NVO za pravnu pomoć vršio upis djece, uglavnom Roma, u matičnu knjigu rođenih, čiji ih roditelji nisu prethodno upisali, suprotno zakonu. NVO „Vaša prava” procijenilo je da je u zemlji bilo oko 2.000 djece koja nisu upisana u matične knjige rođenih. Djeca koja nisu upisana u matičnu knjigu rođenih su iskusila znatne prepreke u smislu ostvarenja socijalnih, obrazovnih i zdravstvenih prava.

    Obrazovanje: Iako je obrazovanje je besplatno i obavezno do petnaeste godine života, škole od roditelja traže da snose troškove nabavke udžbenika, troškove ishrane i prijevoza. Zbog ovih troškova neka djeca su napustila dalje školovanje. Nedostatak pouzdanog praćenja onemogućava nastojanja da se osigura da djeca steknu obrazovanje. Djeca s posebnim potrebama, prema zakonu, trebaju pohađati redovnu nastavu, s tim da škole često nisu u mogućnosti to obezbijediti.

    U toku godine učenici u područjima u kojima predstavljaju manjinu često su se suočavali sa neprijateljskim okruženjem i u nekim područjima su lokalni zvaničnici i roditelji nastojali uspostaviti potpunu fizičku segregaciju na osnovu etničke pripadnosti. Opstrukcije nacionalističkih političara i zvaničnika vlasti usporile su nastojanja u pravcu ukidanja segregacije u školama i uvođenja drugih reformi. Vijeće Roma je procijenilo da manje od 30 posto romske djece pohađa školu redovno.

    Zlostavljanje djece: Postoji problem nasilja u porodici usmjerenog protiv djece. Policija je provela istragu i podnijela krivične prijave u pojedinačnim slučajevima zlostavljanja djece. Neke nevladine organizacije procjenjuju da se neki oblik nasilja u porodici javlja u jednoj od četiri porodice. Općinski centri za socijalni rad štitili su prava djece, ali nisu imali resursa i alternativni smještaj za djecu koja su pobjegla od zlostavljanja u porodici ili za djecu koja se trebaju izmjestiti iz porodica koje ih zlostavljaju.

    Brakovi sklopljeni s maloljetnom osobom: U nekim romskim zajednicama djevojčice ulaze u brak sa 12 ili 14 godina starosti. Vlasti nisu imale programe čiji bi konkretan cilj bio smanjenje pojave sklapanja braka sa maloljetnom osobom. Prema statističkim podacima UNICEF-a, 6 posto žena je sklopilo brak ili zajednicu prije navršene 18. godine života.

    Seksualna eksploatacija djece: Entitetskim zakonima protiv „prisiljavanja na prostituciju“ policiji je dozvoljeno da maloljetne osobe stare 14 ili više godina tretira kao „maloljetne prostitutke“, a ne kao žrtve silovanja ili trgovine ljudima. Nevladine organizacije koje se bave pravima žena i djece su se žalile da je zakonom policiji omogućeno da podvrgava maloljetnike stare od 14 do 17 godina ispitivanju i krivičnom gonjenju, iako u toku godine nije zabilježen niti jedan takav slučaj. Prema krivičnim zakonima entiteta, zloupotreba djece ili maloljetnih osoba za pornografiju predstavlja krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora od jedne do pet godina.

    Međunarodne otmice djeteta: Zemlja je potpisnica Haške konvencije o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980. godine. Za informacije o međunarodnim otmicama djece od strane roditelja, molimo da pogledate Godišnji izvještaj o usklađenosti sa Haškom konvencijom o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece State Department-a.

    Antisemitizam

    Nije bilo izvještaja o antisemitskom nasilju protiv pripadnika Jevrejske zajednice koja, prema procjenama, broji manje od 1.000 pripadnika. Jevrejska zajednica je izvijestila da su kritike protiv Izraela s određenim antisemitskim tonom povremeno objavljivane na raznim internetskim forumima. Zajednica je opisala takve komentare kao komentare usmjerene protiv Izraela, a ne izričito protiv Jevreja. U toku godine vlasti nisu imale okvir putem kojeg bi zaustavile objavljivanje takvih komentara.

    U toku godine su mnoge javne i privatne škole nastavile koristiti udžbenike iz vjeronauke koji sadrže neosjetljiv jezik, a kojim su jačani antisemitski stavovi. Naprimjer, u standardnom udžbeniku iz pravoslavne vjeronauke (Pravoslavna Vjeronauka, Banja Luka, 2010.) koji je odobrilo Ministarstvo obrazovanja RS-a za šesti razred osnovne škole tvrdi se da su Jevreji „sami sebe prokleli“ time što su osudili Isusa i progonili rane hrišćane te da je kasniji progon Jevreja Božja kazna. U pitanjima se od učenika traži da objasne „zašto se Božji gnjev spustio na Jevreje?“ Nezavisni promatrači su također kritizirali ovaj udžbenik, kao i udžbenike koje koriste druge zajednice u Federaciji zbog neadekvatnog tretmana jevrejske historije i Holokausta i zbog propusta drugih mogućnosti borbe protiv antisemitizma i etno-religijskih stereotipa.

    Jevrejska zajednica u zemlji i Međureligijsko vijeće nisu zabilježili niti jedan slučaj skrnavljenja jevrejskih objekata.

    Trgovina ljudima

    Za informacije o trgovini ljudima, vidjeti godišnji izvještaj State Departmenta o trgovini ljudima (Trafficking in Persons Report).

    Osobe sa invaliditetom

    Entitetskim zakonima zabranjena je diskriminacija osoba sa fizičkim, čulnim, intelektualnim i mentalnim invaliditetom prilikom zapošljavanja, u domenu obrazovanja, kod ostvarenja prava na zdravstvenu zaštitu i druge javne usluge. Međutim, postojala je diskriminacija protiv osoba sa invaliditetom na svim ovim poljima.

    Postojala je jasna diskriminacija među različitim kategorijama osoba sa invaliditetom, iako velika većina osoba sa invaliditetom nije zaposlena. Osobe sa statusom ratnih vojnih invalida iz rata od 1992. do 1995. godine dobivale su povlašteni status u odnosu na civilne žrtve rata i na osobe koje su rođene sa invaliditetom.

    U Federaciji je zakonom propisano da svi javni objekti moraju biti prilagođeni potrebama osoba sa invaliditetom, kao i da nove zgrade također moraju biti prilagođenje potrebama takvih osoba do polovine 2011. Međutim, u praksi objekti rijetko omogućavaju pristup osobama sa invaliditetom. Neki službeni objekti, među njima i zgrada Vlade i Parlamenta FBiH, nisu ispunjavali odredbe zakona. U Republici Srpskoj također postoje zakoni o obezbjeđenju pristupa osobama sa invaliditetom, s tim da je svega mali broj starijih javnih objekata prilagođen potrebama osoba sa invaliditetom.

    Veliki broj osoba sa invaliditetom boravi u institucijama, iako u školama postoji sve veći broj programa namijenjenih djeci sa invaliditetom. Procijenjeno je da bi 30 posto osoba sa invaliditetom koje  borave u institucijama bilo sposobno za samostalan život ukoliko bi bili dostupni smještaj i resursi. Na kraju godine, u institucijama je bilo zbrinuto oko 1.900 osoba sa različitim stepenima intelektualnih poteškoća. U toku godine su vlasti Federacije nastavile provoditi pilot program potpomognutog življenja u Tuzli, koji obuhvata 20 osoba sa intelektualnim poteškoćama. Do kraja godine takvi programi nisu postojali u Republici Srpskoj.

    U toku godine je načinjen mali napredak u poboljšanju uvjeta za osobe sa invaliditetom. Eksperti su primijetili da se na protoru čitave zemlje prava osoba sa invaliditetom na beneficije ne zasnivaju na potrebama. Stoga, određene kategorije osoba sa invaliditetom ne primaju adekvatne finansijske naknade. Federalne vlasti su usvojile Strategiju za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom, dok Republika Srpska provodi svoju strategiju.

    U Federaciji Institut za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, u kojem je zaposleno medicinsko osoblje, dok nadzor nad zakonitošću njegovog rada vrši pet resornih ministarstava u Vladi Federacije, u saradnji sa NVO koja pruža savjetodavnu podršku, utvrđuje stepen invaliditeta svake osobe i nivo pomoći shodno tome. U Republici Srpskoj, socijalni radnici u centrima za socijalni rad, u nadležnosti entitetskog Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, vrše procjenu invaliditeta osoba i pomoći.

    Nacionalne/rasne/etničke manjine

    Etničke razlike su i dalje moćan destruktivan faktor u društvu, iako mješovite zajednice žive u miru u nekim dijelovima zemlje.

    Maltretiranje i diskriminacija manjina i dalje su se dešavali širom zemlje, i često su usmjereni na imovinsko-pravne sporove. Ti problemi su se često odnosili na oskvrnuće groblja, na ispisivanje grafita, izazivanje požara, nanošenje štete bogomoljama i drugim vjerskim objektima, verbalno maltretiranje, otkaz s posla, prijetnje i fizičke napade.

    Do novembra 2011. godine je Međureligijsko vijeće dokumentiralo 56 djela vandalizma protiv vjerskih objekata u toku prethodne godine; 30 u RS-u i 26 u Federaciji. Većina napada se dogodila u mjestima u kojima je meta napada bila manjinska zajednica. Napadi na islamske objekte (28) bili su najčešći i daleko najveći broj se dogodio u Republici Srpskoj. Napadi na pravoslavne objekte (17) su se dogodili samo na području Federacije.  Napadi na katoličke objekte (9) su bili najčešći u Federaciji. U izvještaju Vijeća se navodi da je policija uhapsila počinitelje u 30 od ukupno 56 slučajeva. Vijeće je dokumentiralo jedan vjerski motiviran fizički napad na vjerskog službenika (imama u Gacku, u Federaciji) i verbalno maltretiranje pravoslavnog sveštenika u Gračanici u Federaciji te imama u Dubici u RS-u.

    U toku godine su neki političari iz RS-a izrazili podršku Ratku Mladiću optuženom za ratne zločine nakon što je Mladić uhapšen u mjesecu maju. Načelnik opštine Kalinovik Mileva Komlenović javno je kritizirala „stavljanje na teret“ Mladiću kojeg je hvalila zbog njegovih „moralnih, ljudskih i profesionalnih vrijednosti“. Vinko Radovanović, gradonačelnik Istočnog Sarajeva, rekao je novinarima da Mladić nije ništa više kriv nego bilo koji drugi ratni general bilo koje vojske. Predsjednik Demokratskog narodnog saveza Marko Pavić je osudio hapšenje njegovog bivšeg komandanta. Mladen Bosić, predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS), prisustvovao je protestima protiv hapšenja Mladića, u Banjoj Luci dana 31. maja.

    Etnička diskriminacija pri zapošljavanju i u obrazovanju i dalje ostaje ključni problem. U većini slučajeva poslodavci nisu promijenili rasprostranjenu praksu otpuštanja pripadnika etničkih manjina tokom i nakon sukoba od 1992. do 1995. godine, a poslodavci su često pri zapošljavanju davali prednosti pripadnicima lokalne etničke većine nad pripadnicima manjina. Aktivisti ljudskih prava su naveli mnoge udžbenike kojima su jačani stereotipi o etničkim i drugim zajednicama u zemlji, umjesto da ih razbijaju tako što se ne bi spominjale neke etničke zajednice, posebno Jevreji i Romi. Državni i entitetski zvaničnici generalno nisu djelovali u pravcu sprečavanja takve diskriminacije.

    U zemlji ima oko 80.000 do 100.000 Roma. Neke vođe Roma su izvijestile o povećanoj emigraciji Roma iz zemlje i traženju azila u drugim zemljama u toku godine zbog diskriminacije prilikom ostvarenja prava na socijalne beneficije. Romi su iskusili ozbiljne poteškoće u ostvarivanju svih temeljnih ljudskih prava koja su im zakonom zagarantirana. Romski informativni centar je procijenio da je svega jedan posto radno sposobnih Roma zaposleno i istaknuo da poslodavci obično prvo otpuštaju Rome kada smanjuju broj radnika. Mnogi Romi nemaju izvode iz matične knjige rođenih, lične karte niti prijavu prebivališta, što im onemogućava da ostvare pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju i ne mogu se upisati u registar birača za glasanje na izborima. Mnoge NVO koje se bave ljudskim pravima kritizirale su organe za provođenje zakona zbog rasprostranjene indiferentnosti prema žrtvama nasilja u porodici i trgovine ljudima u romskim zajednicama.

    U aprilu je „Kali Sara“,  NVO koja prati provedbu programa Dekade Roma, objavila izvještaj u kojem je zabilježen značajan napredak u poboljšanju statusa romske populacije u zemlji. U izvještaju se navode vladini programi za poboljšanje zapošljavanja, smještaja i zdravstvene zaštite Roma, kao i završetak popisa Roma, čime se stvara baza podataka o potrebama Roma i omogućava donošenje novog akcionog plana za obrazovanje Roma. Međutim, u izvještaju su kritizirane vlasti zbog isključivanja Roma iz procesa odlučivanja o dodjeli pomoći romskoj populaciji. Romski aktivisti ljudskih prava su se žalili na nedostatak transparentnosti u dodjeli vladinih ugovora i korupciju u realizaciji programa Dekade Roma. Do kraja godine vlada nije imenovala državnog koordinatora za provedbu Dekade Roma.

    Društvene zloupotrebe, diskriminacija, nasilje bazirano na spolnoj orijentaciji i rodnom identitetu

    Iako je zakonom zabranjena diskriminacija na osnovu seksualne orijentacije, to se u praksi ne provodi u potpunosti tako da su homoseksualci, lezbijke, biseksualci i transvestiti (LGBT) često izloženi društvenoj diskriminaciji.

    Homoseksualci i lezbijke su često bili izlagani maltretiranju i diskriminaciji, uključujući i otpuštanja s posla. U nekim slučajevima je u otkaznom pismu izričito navedeno da je seksualna orijentacija razlog prekida radnog odnosa, zbog čega im je izuzetno teško naći novo zaposlenje. Prema Izvještaju Evropske komisije o napretku zemlje za 2011. godinu, fizički napadi i maltretiranje homoseksualaca, lezbijki, biseksualaca i transvestita su se nastavili i nijedan zvaničnik vlasti nije napade osudio.

    U toku godine su se LGBT aktivisti suočavali s prijetnjama, maltretiranjem i drugim vidovima govora mržnje u medijima i od strane političara. Dana 17. novembra je objavljen prilog u talk show emisiji sarajevske PINK BIH TV pod nazivom „Promjena spola – tijelo kao zamka“ sa SMS porukama gledatelja koji su pozivali na diskriminaciju i nasilje nad transpolnim i transeksulanim osobama. PINK BIH TV se nije distancirala od sadržaja poruka, zbog čega je nekoliko nevladinih organizacija koje se bave ljudskim pravima uložilo pritužbe Regulatornoj agenciji za komunikacije na povrede kodeksa javnih emitera. Do kraja godine RAK nije postupao po ovim pritužbama.

    Dana 22. novembra je banjalučki Fokus objavio komentar potpredsjednika RS-a Emila Vlajkija pod nazivom „Film: „Parada“ – Prostituisana ideološka manipulacija“, u kojem je Vlajki kritizirao film o pravima homoseksualaca i okarakterizirao LGBT zajednicu kao „smeće“ a LGBT kulturu kao „vulgarizaciju čovjekove intime“.

    Druge društvene zloupotrebe i diskriminacija

    Postojala je značajna društvena stigma i diskriminacija prilikom zapošljavanja osoba sa HIV-om/AIDS-om, kao i generalni nedostatak svijesti o HIV-u/AIDS-u. Vlasti nemaju adekvatno obučene savjetnike niti sistematičan metod upućivanja osoba sa HIV-om/AIDS-om na vanjsko savjetovanje i često su se oslanjale na periodične, neformalne zahtjeve NVO Apoha u prenošenju informacija osobama kojima je dijagnosticiran HIV/AIDS. U toku godine je Međureligijsko vijeće, koje se sastoji o predstavnika sve četiri najveće vjerske zajednice u zemlji, provelo javnu kampanju protiv predrasuda o osobama zaraženim virusom HIV, odnosno oboljelim od AIDS-a.

    Ohrabrivanje djela diskriminacije

    Dana 8. februara je Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije (ECRI) objavila izvještaj za Bosnu i Hercegovinu. U izvještaju se navodi nekoliko pitanja na kojima je potrebno dalje raditi. To su, između ostalog, konstantno poticanje i manipulacija etničkim podjelama u zemlji od strane političkih aktera i stranaka. Policija često nije spremna istraživati krivična dela počinjena protiv manjina. U izvještaju se navodi nekoliko pozitivnih pomaka u zemlji, između ostalog, obrazovna reforma u kojoj su demokratija i ljudska prava obavezni predmeti u školama, te strožiji zakoni po pitanju krivičnih djela počinjenih iz mržnje. U izvještaju se navode i značajna nastojanja organa vlasti da se Romi upišu u matične knjige i da se potiče inkluzija.

    Dio 7. Prava radnika

    a. Sloboda udruživanja i pravo na kolektivno pregovaranje

    Zakonom je radnicima u oba entiteta (uključujući i radnike migrante, ali ne i pripadnicima vojske) dozovoljeno da formiraju i da se udružuju u nezavisne sindikate bez prethodnih dozvola ili prekomjernih uvjeta. U oba entiteta i u Brčko Distriktu zakonom je dato pravo na štrajk; međutim, u Federaciji, zakonom su određeni preveliki zahtjevi za radnike koji žele organizirati štrajk. Sindikati ne mogu zvanično objaviti štrajk bez prethodnog dogovora sa poslodavcem o tome koji će „osnovni“ radnici ostati na radnom mjestu. Ukoliko dogovor nije postignut, štrajk se može proglasiti nelegalnim. To omogućava poslodavcima za spriječe održavanje legitimnih štrajkova. Prema zakonu, postoji pravo na kolektivno pregovaranje i na slobodno provođenje sindikalnih aktivnosti. Zabranjena je protusindikalna diskriminacija.

    U praksi su radnici ostvarivali svoje pravo na sindikalno organizovanje i na kolektivno pregovaranje. Sindikati su generalno neovisni od vlasti.

    U oba entiteta su između vlade i udruženja poslodavaca i udruženja radnika dogovoreni opći kolektivni ugovori u kojima su određeni minimalna plaća i drugi radni uvjeti. Određeni broj privatnih poslodavaca odbio je priznati ove ugovore. Udruženja radnika i udruženja poslodavaca nisu bili vješti u kolektivnom pregovaranju. Organi nadležni za radno-pravne odnose u Federaciji navode da se često dešavalo da poslodavci i radnici nisu prije potpisivanja detaljno analizirali da li su takvi sporazumi finansijski održivi.

    Zakonima protiv diskriminacije su etničkim manjinama date zakonske garancije. U praksi su se manjine, posebno Romi, suočavali sa diskriminacijom prilikom zapošljavanja i uživanja prava po osnovu rada.

    Protusindikalna diskriminacija je široko rasprostranjena u oba entiteta i u Brčko Distriktu. Inspekcije rada i sudovi se nisu djelotvorno bavili pritužbama uloženim protiv poslodavaca na protusindikalnu diskriminaciju, iako su sudovi u Federaciji i u RS-u često donosili presude u korist radnika u sporovima vezanim za sindikate. Vlada nije izricala novčane kazne poslodavcima koji su sprečavali radnike da se sindikalno udruže i ta praksa sve više preovladava kako privatni sektor zauzima mjesto ranijih državnih preduzeća koja su imala tradicionalnu sindikalnu kulturu. Iako ne postoje pravne i tehničke prepreke koje bi sprečavale radnike da podnesu tužbu protiv poslodavca, visoka stopa nezaposlenosti u kombinaciji sa strahom od gubitka posla, sudski sistem sa velikim brojem neriješenih predmeta i nedostatak pravne zaštite za oko 20 posto radne snage koja radi u neprijavljenoj sivoj ekonomiji predstavljali su prepreku podnošenju tužbi.

    Međunarodna organizacija rada je kritizirala vladu zbog toga što od 2002. godine nije omogućila Sindikatu Bosne i Hercegovine, koji predstavlja oko 260.000 radnika uglavnom u preduzećima u vlasništvu Vlade FBiH, da se registrira kao sindikat na državnom nivou. Izostanak zvaničnog priznanja je razlog što taj sindikat nije ušao u socijalni dijalog s partnerima o problemima iz državne nadležnosti. Međutim, vlasti nisu izrekle sankcije poslodavcima koji su opstruirali sindikalno udruživanje radnika. Povrede radničkih prava su i dalje nizak prioritet za inspektore iz ministarstava, s obzirom da se državni zvaničnici umjesto toga fokusiraju na povećanje javnih prihoda poduzimanjem energičnih akcija protiv neregistriranih radnika i poslodavaca koji ne plaćaju poreze. Neki sindikati su izvijestili da su im poslodavci prijetili otkazom ako se priključe sindikatu i u nekoliko slučajeva su otpustili sindikalne vođe zbog njihovih aktivnosti.

    b. Zabrana prisilnog ili obaveznog rada

    Zakonom su zabranjeni svi oblici prisilnog i obaveznog rada, uključujući i takav rad djece; međutim, vlasti ponekad nisu djelotvorno provodile te zakone. Postoje izvještaji koji govore o tome da pojedinci i organizovane kriminalne grupe ponekad trguju ženama i djecom u svrhu prosjačenja i rada pod prisilom.

    Za informacije o trgovini ljudima, vidjeti godišnji Izvještaj State Department-a o trgovini ljudima (Trafficking in Persons Report).

    c. Zabrana rada djece i minimalna starosna dob kao uvjet uspostavljana radnopravnog odnosa

    Problem je predstavljala povremena trgovina djecom u svrhu rada i prosjačenja. Organizovane grupe za prosjačenje posebno su eksploatirale romsku djecu, od kojih je više od polovine mlađe od 14 godina i ne pohađa školu. Djeca ponekad pomažu svojim porodicama na gazdinstvima i u obavljanju sezonskih poslova ili rade u malim trgovinama u porodičnim vasništvu.

    Minimalna starosna dob djece potrebna za zasnivanje radnog odnosa u Federaciji i u Republici Srpskoj je 15 godina; maloljetne osobe starosne dobi od 15 do 18 godina moraju dostaviti valjano zdravstveno uvjerenje da bi stupile u radni odnos. Zakonom je zabranjeno djeci da obavljaju opasne djelatnosti. U Federaciji je maloljetnim osobama zabranjen „noćni rad“, osim u izuzetnim okolnostima.

    Entitetske vlasti su nadležne za provođenje zakona kojima se regulira rad djece. Oba entiteta i Brčko Distrikt su u praksi provodili zakone o radu djece. U toku godine vlasti nisu primile niti su istraživale izvještaje o radu djece. Ni u jednom entitetu ne postoje inspektori zaduženi samo za inspekcijsku kontrolu rada djece, a nadležni organi su u sklupu redovnih inspekcija rada istraživali povrede zakona kojima se regulira rad djece. Obje entitetske inspekcije rada su izvijestile da nisu utvrdile značajne povrede zakona kojima se regulira rad djece, iako nisu proveli istrage na porodičnim gazdinstvima na kojima su djeca radno angažirana. Vlasti nisu prikupljale podatke o radu djece.

    Također vidjeti i Nalaze američkog Ministarstva rada o najtežim oblicima rada djece (Findings on the Worst Forms of Child Labor).

    d. Prihvatljivi uvjeti rada

    Minimalna mjesečna plaća u Federaciji iznosila je 343 konvertibilne marke (233 američka dolara). U Republici Srpskoj, minimalna mjesečna plaća je iznosila 370 konvertibilnih maraka (252 američka dolara), osim u tekstilnoj i industriji izrade obuće, u kojima je iznosila 320 konvertibilnih maraka (218  američkih dolara). Za Brčko Distrikt se ne izračunava minimalna plaća i ne postoji zaseban penzioni fond BD, te poslodavci koriste minimalni iznos plaće onog entiteta u čiji se penzioni fond, prema odabiru radnika, uplaćuju doprinosi.

    Zakonom određena radna sedmica u oba entiteta i Brčko Distriktu iznosi 40 sati; međutim, sezonski radnici ponekad rade i do 60 sati sedmično. Prekovremeni rad je zakonom ograničen na 10 sati sedmično u oba entiteta; u Federaciji nema odredbi kojima bi se regulirao iznos naknade za prekovremeni rad, dok se u Republici Srpskoj prekovremeni rad plaća u iznosu od 30 posto od plaće. Istraživanje provedeno u 2010. godini pokazalo je da su poslodavci redovno uskraćivali plaćanje prekovremenog rada i bolovanja radnicima u privatnom komercijalnom sektoru u oba entiteta i u Brčko Distriktu, posebno onima koji rade u velikim trgovačkim centrima. Radnik u Republici Srpskoj može dobrovoljno raditi još 10 sati pod izuzetnim okolnostima. Prema zakonima u Federaciji i Republici Srpskoj, minimalan odmor u toku radnog dana traje 30 minuta. Entiteti i Brčko Distrikt su preduzimali vrlo malo aktivnosti na provođenju propisa o radnom vremenu, dnevnom i sedmičnom odmoru ili godišnjem odmoru i generalno se vjeruje da ovi elementi zaštite nedostaju. Entitetskim zakonima o radu je propisana maksimalna dužina prekovremenog rada od 10 sati sedmično i zabranjen je prekomjeran obavezan prekovremeni rad. Zakonima su također propisani i obavezni standardi zdravlja i sigurnosti na radu, posebno za one industrijske sektore u kojima postoje opasni radni uvjeti za radnike. Poslodavci u oba entiteta i u Brčko Distriktu moraju radnicima dozvoliti minimalno devet dana plaćenog odsustva u toku godine. Radnici sami biraju praznike koje poštuju, ovisno o nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti.

    Tržišni inspektorat Federacije BiH, Inspektorat Republike Srpske i Inspektorat Brčko Distrikta su nadležni za provođenje odredbi vezanih za radne uvjete. U Federaciji postoji 79 tržišnih inspektora, 41 u Republici Srpskoj i 11 u Brčko Distriktu. Nadležni organi u entitetima i Brčko Distriktu nisu adekvatno provodili propise o prihvatljivim radnim uvjetima. Iako su inspekcije rada učinile napore da primoraju poslodavce da prijave radnike, one su uglavnom ograničile većinu inspekcijskih kontrola na uvjete u kojima rade prijavljeni radnici. U Republici Srpskoj su prema zakonu poslodavci odgovorni za unapređenje uvjeta rada. Prava radnika se odnose na sve zvanične, to jeste prijavljene radnike, uključujući i radnike migrante i povremene radnike. Prema neformalnim procjenama, oko 40 posto ukupne radne snage nije prijavljeno.

    Radnici u određenim industrijskim granama često rade pod opasnim uvjetima, posebno oni u metaloprerađivačkim pogonima i čeličanama i rudnicima uglja. Entitetska ministarstva rada ne prikupljaju zvanične statistike o smrtnim slučajevima i povredama na radu. U toku godine se dogodila jedna veća nesreća na radu. Dana 29. septembra je u višestrukim eksplozijama u tvornici streljiva Igman u Konjicu poginula jedna osoba, a više njih je ranjeno. Sagrađen prije više od 50 godina, „Igman“ je tvornica streljiva u privatnom vlasništvu u kojoj se proizvodi streljivo za visoko kalibarsko malo oružje, gdje se najveći dio proizvodnje još uvijek obavlja ručno.

     

    IZVOR:

    Ambasada Sjedinjenih američkih država - Bosna i Hercegovina

    Kontakt

    Vijeće za štampu u BiH
    Trampina 8
    71000 Sarajevo
    Bosna i Hercegovina

    Tel: +387 33 272 270
    Fax: +387 33 272 271
    E-mail: [email protected]
    Web: www.vzs.ba

    © 2017 Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini. All Rights Reserved. Website realizovan sredstvima Misije OSCE-a u BiH, NED i UNESCO / EC.

    Please publish modules in offcanvas position.