Tel: +387 33 272 270   |   Fax: +387 33 272 271   |   Trampina 8,  71000 Sarajevo   |   [email protected]

    Mediji i javni ugled: Transparentnost vlasništva medija važna i za sprječavanje govora mržnje

    MiJU Logo min


    Autorica: Hana Imamović

    Veliku ulogu u sprječavanju govora mržnje u online medijima imaju građani - slanjem žalbi Vijeću za štampu i online medije kada u medijskim sadržajima prepoznaju huškačke sadržaje i govor mržnje, ali isto tako i odmjerenom i konstruktivnom diskusijom na komentarima posjetilaca online medija, bez korištenja huškačke retorike i govora mržnje. 

    Krajnje je vrijeme da nadležne institucije u Bosni i Hercegovini započnu razvoj naprednih medijskih politika te da u skladu s preporukama Evropske unije i najboljim praksama, reguliraju transparentnost medijskog vlasništva, kako bi se pitanju regulacije i samoregulacije medijskih sadržaja moglo pristupiti na adekvatniji način.

    Nekoliko istraživanja je urađeno u vezi sa ovom problematikom, kako bi se ukazalo na hitnost rješenja toga pitanja, a jedno od njih je dio projekta "Mediji i javni ugled", koje finansira Delegacija EU u BiH, a sprovodi Konzorcij kojeg čine Udruženje/udruga BH novinari, Vijeće za štampu i online medije u BiH, Mediacentar i NVO JaBiHEU. U ovom istraživanje je naglašena snažna potreba za unapređenjem transparentnosti vlasništva nad medijima, budući da je nedostatak regulacije medijskog vlasništva rezultirao apsolutnim odsustvom uvida u to koji pojedinci i interesi stoje iza medija. To državi onemogućava adekvatno reguliranje koncentracije vlasništva, stranog vlasništva i konflikta interesa u medijima i povezanim sektorima i, u konačnici, sprečava razvoj naprednih politika koje bi promovirale kvalitetno novinarstvo u javnom interesu.

    Projektna koordinatorica ovog projekta u Mediacentru Sarajevo i istraživačica Anida Sokol, naglasila je da u BiH transparentnost vlasništva nad medijima ostaje najvećim dijelom neregulirana, a iako je djelomično osigurana kroz proces registriranja, uključujući registriranje poslovnih subjekata i registriranje udruženja i fondacija tim procesom nisu obuhvaćene sve vrste medija. "Preciznije, nisu obuhvaćeni mediji koji su dio djelatnosti udruženja, dok Regulatorna agencija za komunikacije (RAK) ne raspolaže podacima o vlasničkoj strukturi pravnih lica koja su vlasnici emitera, već samo informacije o direktnim vlasnicima.", pojasnila je Sokol.

    Dodala je još da, pored toga, ne postoji nikakav okvir za praćenje posrednih, skrivenih vlasnika, porijekla kapitala te povezanim interesima u medijima, što čini skriveno vlasništvo i skrivene interese u medijskim organizacijama sasvim mogućim, a dodatno, s druge strane, koncentracija vlasništva nad medijima u zemlji je potpuno neregulirana.

    Kada je u pitanju finansiranje medija, usljed pada prihoda od oglašavanja, mediji u Bosni i Hercegovini se sve više oslanjaju na dodjelu sredstava iz javnih budžeta. Država i njene institucije svake godine troše desetine miliona KM na različite oblike finansiranje medija, ali javni novac se dodjeljuje bez jasnih kriteriji i netransparentno što budi sumnje da se kroz dodjelu javnih sredstava utiče na uređivačku politiku i kupuje naklonost medija.

    Kroz ova istraživanja Konzorcij nastoji usmjeriti pažnja javnosti na ove probleme, te pokrenuti inicijative da se pitanje transparentnosti vlasništva i finansiranja medija riješi i najskorije vrijeme, što bi svakako povoljno uticalo na razvoj medijskih sloboda u BiH.

    Najveći problem u svijetu naprednih tehnologija predstavljaju novi mediji, odnosno oni portali čiji je osnovni zadatak, barem se tako čini, prvi objaviti vijest, a bez precizne provjere tačnosti, uz sve to dopuštajući i komentare na vijesti koji nerijetko obiluju govorom mržnje bez obzira na šta se tekst odnosio.

    Sve to bilo bi uređenije kada bi se znalo kome uputiti prigovor, jer, veliki broj online medija nema impresum, teško je često naći i e-mail adresu. Iako postoje mehanizmi za podnošenje prigovora na netačne i manipulativne tekstove i objavljene radio i TV sadržaje, neujednačeno je uspostavljeno sankcioniranje za te prekršaje.

    Regulatorna agencija za komunikacije BiH, RAK, koja regulira rad elektronskih medija (televizija i radio), ima mandat izreći kazne za govor mržnje i drastično kršenje etičkih standarda u audio-vizuelnim programima, dok Vijeće za štampu u BiH, koje je samoregulatorno tijelo za štampane i on-line medije nema mandat za izricanje sankcija, već koristi samoregulacijske novinarske metode ispravki pogrešnih navoda, objave reagiranja i demantija ili izvinjenja.

    S druge strane kada bi BiH, zemlja post-konfliktnog društva, u kojoj preživljeno devedesetih godina prošlog vijeka još uvijek predstavlja top teme, imala zakone koji adekvatno sprečavaju govor mržnje, to bi dodatno bilo važno za napredak društva u cjelini. Činjenica da tužbe koje se pokrenu za govor mržnje nerijetko završavaju odbacivanjem, oslobađajućim rješenjima ili uvjetnim kaznama, također ne doprinosi smanjenju govora mržnje, niti povećava odgovornost medija za izrečeno/napisano. Ukoliko bi se donijeli zakoni koji bi imali strožije propise o kaznama za izrečeno/napisano kada je u pitanju govor mržnje ili lažna vijest, kakvih je sve više, sudovi bi mogli posegnuti za kaznama koje bi bile javno objavljene i poslužile kao primjer da će medij ili osoba koja širi govor mržnje odgovarati za počinjeno krivično djelo.

    Za profesoricu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Lejlu Turčilo situacija u BiH je, kada su u pitanju mediji, zabrinjavajuća, jer je, smatra, medijsko tržište "neuređeno u pogledu zakonske regulative, ali i dostupnih podataka o vlasnicima medija i udjelu vlasništva". Kazala je da je marketinško tržište u BiH malo a broj medija je izuzetno veliki, što nedvojbeno ukazuje da se mediji finansiraju iz nekih drugih sredstava, poput javnih budžeta i donacija, a sve to utiče na njihov rad u smislu objektivnosti i kvaliteta. "Mnogi su mediji politički projekti, pokreću se da posluže u predizborne svrhe ili u dnevno-političke svrhe i zatvaraju se kad taj cilj ispune. Građani to ne mogu vidjeti jer mediji nemaju transparentne pokazatelje o vlasnicima i načinu finansiranja. Pitanja govora mržnje i lažnih vijesti imaju direktne veze s etičkim standardima i novinarskom deontologijom kojih je sve manje u bh. medijima, te je osim normative važno raditi na vraćanju novinarske etike u medije. Upravo pitanje medijske etike sve više postaje aktuelno jer, dok se jedni pozivaju na slobodu govora o svim temama, jasno je da govor mržnje ne predstavlja slobodu govora nego podliježe krivičnoj odgovornosti."

    I za šefa Misije, g. Brucea G. Bertona problematična je činjenica nepostojanja zakona koji regulira transparentnost vlasništva medija, a posebno kada su u pitanju on-line mediji koji često nisu registrirani kao medijski poslovni subjekti.  "Posljednjih godina", dodaje, "nije bilo konkretnih pokušaja vlasti da riješi ovo pitanje, a svaki građanin bi trebalo da ima mogućnost da na jednostavan način pristupi informacijama o vlasničkoj strukturi, urednicima, novinarima i kontakt informacijama bilo koje medijske kuće".

    S druge strane, kazao je, da sprečavanje koncentracije vlasništva medija jednog subjekta i potpuna transparentnost u ovoj oblasti su važni preduvjeti medijskog pluralizma i slobode izražavanja u demokratskoj državi, te da bilo kakve izmjene zakona treba pažljivo izraditi i razmotriti. "Novi zakoni trebaju osigurati da se izbjegne koncentracija sredstava javnog informiranja u rukama političkih elita, jer to može spriječiti novinare da ispune svoju važnu ulogu. Inicijativa grupe nevladinih organizacija 'Mediji i javni ugled' pozitivan je primjer napora poduzetih sa ciljem uspostavljanja zakonodavnog okvira za transparentnost vlasništva nad medijima, financiranje i oglašavanje u medijima u BiH.", stav je Bertona. "Zakon o transparentnom vlasništvu medija omogućit će građanima da identificiraju vlasnika medija i autora vijesti, što će im olakšati da ih pozovu na odgovornost za sadržaj koji objavljuju, a to će neizbježno povećati odgovornost novinara i pružiti pravnu osnovu za procesuiranje i sankcioniranje u slučaju potencijalnog kršenja odredaba zakona o vlasništvu medija." 

    Još 2015. godine grupa autora, Anja Gengo, Elma Bešlić i Borislav Vukojević, uradili su analizu medijskog vlasništva u BiH koja je ukazala, između ostaloga, i na sve posljedice netransparentnosti vlasništva nad portalima. Ipak, kako su kazali autori Elma Bešlić i Borislav Vukojević, pored napora nevladinih organizacija i tijela koja se bave regulacijom medija te bezbroj konferencija i panel diskusija o ovoj temi, ništa značajno se nije promijenilo, a sve je veći broj on-line medija i korisnika njihovih sadržaja.

    "Najveći izazov takvog zakona je napraviti moderno okruženje za nove medije, uz istovremeno izbjegavanje ograničavanje medijske slobode.", mišljenja je Vukojević. "Smatram da istražnim organima otežavajuću okolnost predstavlja i to što je teško dokazivo da je neka osoba kreator određene poruke, jer otkrivanje IP adrese ne garantira otkrivanje počinioca, dok su drugi problem vlasnici takvih medija koji nemaju prebivalište na teritoriji BiH, pa njihovo otkrivanje postaje još teže."

    Postojanje jedinstvenog registra online medija pomoglo bi haotičnoj situaciji u online sferi u BiH, jer su vlasnički podaci upisani u registre nadležnih sudova i raštrkani su u 15 različitih registara širom BiH, a ogroman broj postojećih online medija uopće nije registriran. Također bi jedna od velikih prednosti postojanja takvog registra bila mogućnost besplatnog pristupa informacijama o vlasništvu medija, imajući u vidu da je sada BiH jedna od rijetkih zemalja u kojoj se informacije za uvid u vlasničku strukturu kompanije moraju platiti.

    Transparentnost vlasništva medija nije samo bh. problem. Prema dostupnim istraživanjima, čak i u EU državama koje imaju dobre propise koji se tiču vlasništva nad medijima, dešava se da vlasnik koji je naveden u impresumu izdanja nije stvarni vlasnik medija.

    Hrvatska i Srbija su daleko ispred BiH po tom pitanju. Hrvatska je kroz izmjene Zakona o medijima (2011) i Zakona o elektroničkim medijima (2012) predvidjela da mediji moraju objaviti dovoljno informacija o vlasnicima kao pojedincima, a ne samo iznijeti podatke o firmi koja posjeduje medij.

    Zakoni koje je Srbija usvojila stvaraju pravni okvir za izlazak države i drugih javnih entiteta iz vlasništva nad medijima, odnosno okončanje procesa privatizacije, implementiranje projektnog sufinasiranja i uspostavljanje registra medija te propisivanje novih pravila za nedozvoljenu medijsku koncentraciju. Stav Evropske unije o ovom pitanju je da svi mediji moraju preuzeti obavezu prijave informacije o vlasništvu nacionalnim regulatornim agencijama i to se dešava, jer je nemoguće govoriti o demokratskim medijima bez njihove bazične transparentnosti vlasničke i uredničke strukture. Model Austrije se pokazao kao jedan od boljih modela i nudi najširi zakonski okvir za reguliranje, a da pri tome ne krši pitanje slobode izražavanja, medijskih sloboda ili ljudskih prava.

    Kada se jednoga dana političari odluče uhvatiti u koštac s tim problemom, od iznimnog značaja će biti osigurati dosljednu primjenu ovih zakonskih rješenja, jer smo svjedoci da imamo zakone iz različitih oblasti koji su suštinski dobri, ali da problem nastaje u njihovoj primjeni i nedosljednoj implementaciji.


    Disc autori MiJU

    Kontakt

    Vijeće za štampu u BiH
    Trampina 8
    71000 Sarajevo
    Bosna i Hercegovina

    Tel: +387 33 272 270
    Fax: +387 33 272 271
    E-mail: [email protected]
    Web: www.vzs.ba

    © 2017 Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini. All Rights Reserved. Website realizovan sredstvima Misije OSCE-a u BiH, NED i UNESCO / EC.